Alisa Mahmutović: Borit ćemo se do ostavke direktora Cingila!

Pismo prenosimo u cijelosti:

“Direktor „Bosna Sema“, gospodin Ramazan Čingil, u svome intervjuu u Dnevnom Avazu od 15. januara/siječnja 2016. iznosi neke notorne neistine i, što je možda još gore, poluistine. Kaže uvaženi gospodin direktor: „Na pitanje zašto niko iz Uprave škole nakon tragedije nije pozvao Mahirove roditelje, Čingil je kazao da je Alisa odbijala njihove pozive, napominjući da su o svemu što se desilo razgovarali samo s biološkim ocem dječaka“. Neka mi bilo ko iz BH Telekoma, pored MUP-a Kantona Sarajevo, dokaže te dolazne pozive, bila bih mu zahvalna. Nastavlja dalje uvaženi gospodin direktor: „Nakon tog slučaja oni (moj muž i ja) su nama objavili rat“. Objavljujemo rat školi ili tražimo da se cijela stvar ispita? Ili je to za Vas isto? Rat je tražiti istinu?

„Ne krivim ja majku“, nastavlja direktor s empatijom, „jer je pretrpjela gubitak djeteta, imala je svoje razloge da se ne sastane s nama“. Da li to znači da sam ja, kao majka izgubljenog djeteta, i sama izgubljena, neuračunljiva? „A da je pet posto tvrdnji koje iznose tačno, mi ovdje ne bismo imali ni jednog učenika“, kaže uvaženi direktor. Koliko je od sto tvrdnji tačno – utvrdit će Sud, dragi gospodine. A kako gospodin direktor uopće zna koliko je „postotaka“ tvrdnji tačno?

Tako gospodin i direktor Čingil.

A ja, kao prema njegovom sugestivnom mišljenju neuračunljiva majka, mislim da se ovdje radi o providnom pokušaju spajanja nespojivog, tj. notornih neistina i logičkih apsurda, što je krajnje zabrinjavajuće jer je riječ o jednoj osobi na tako visokoj i odgovornoj funkciji kakva je direktor „Bosna Sema“.

Naime, notorna je neistina „da je Alisa odbijala njihove pozive“ iz jednog jedinog razloga: Tih poziva nije ni bilo. To će se utvrditi na Sudu, a do tada pitala bih uvaženog gospodina direktora: Kad sam već „odbijala njihove pozive“ zašto nisu došli u stan u kojem moj suprug i ja živimo više od dvije godine? Živio je i Mahir prije nego što sam, kako gospodin direktor reče, „odbijala njihove pozive“. A pozive odbijala nisam. Zašto, nakon što su propustili priliku da dođu izraziti saučešće, što je izraz elementarne pristojnosti (a riječ je o pedagozima!), nisu došli na Mahirovu dženazu u Tuzlu? Ko je, kada se radi o tome, „odbijao njihove pozive?

Dalje. Moje pitanje je sljedeće: Zašto ste umjesto majke i poočima koji žive nekih 3 km od Vas, potegli čak u Tuzlu, udaljenu 130 km? Znači li to, možda, da Vam je Tuzla bliža ili se kilometraža „Bosna Seme“ razlikuje od uobičajene? Da budem iskrena, za razliku od Vas, za mene dileme nema. Biološki otac Vam je trenutačno jedini „kec“ u rukavu, ali samo pod uslovom da on pristane na to. Hoće li ili neće – vidjet ćemo uskoro. Dakle, radi se o strategiji pretvaranja žrtve u zločinca, jer Vaša je strategija, ustvari strategija zamjene teza. Rezultate koje ovakvom strategijom želite postići, nadam se, obit će Vam se o glavu. Ako ima Boga i ako ima pravde.

Ako sam ja već neuračunljivo žensko koje je izgubilo svoje čeljade, zašto dakle nisu razgovarali sa muškom glavom, mojim mužem, Dubravkom Lovrenovićem, poznatom javnom ličnošću i članom Akademije nauka i umjetnosti BiH, kojeg je sam Mahir zvao ocem? A koji Vam je upravo zbog Mahirovog zlostavljanja na njegov račun morao biti poznat. Je li i Dubravko odbijao Vaše pozive? Jedva čekam taj listing odbijenih poziva. Mada, ja znam da nije, jer ih nikad nije ni bilo. Neka se – i to ODMAH – javi jedna jedina TV, Radio stanica, portal ili neki printani medij iz BiH ili inozemstva, bilo koja institucija, kojima je moj suprug odbio javljanje? Sama sam svjedočila i još uvijek svjedočim da je „noge polomio“ da bi stigao odgovoriti na sve pozive. Danas znam da nije samo jednom prilikom, kako je to naveo, zatražio pomoć. Danas znam da mu je, nakon intervjua za BHT, pozlilo i da mu je sama voditeljica intervjua pomogla da siđe niz stepenice u hol RTV Doma. Tom mu je prilikom dala čokoladicu, jer mu je opao šećer u krvi. Druga mu je osoba u restoranu RTV Doma naručila kolač i flašicu vode. Imaju i imena i prezimena tih osoba, doći će i one na Sud. Ovo nisam saznala od Dubravka, rekli su mi drugi jer me je nastojao poštedjeti novih šokova i neprijatnosti zbog kojih me, uvaženi direktor „Bosna Sema“, još pri tome izražavajući svoje „razumijevanje“ za majku koja je „pretrpjela gubitak djeteta“, između redova proglašava neuračunljivom? Odgovor na to pitanje dat će sudsko vještačenje mojih tekstova i intervjua objavljenih nakon Mahirove smrti.

Toliko o notornim neistinama i poluistinama. Pređimo sada na elementarnu logiku. Prvo pravilo logike kaže: A nije jednako B.

Ako sam već „odbijala njihove pozive“ zašto nisu uputili SMS poruku, zašto nisu uputili e-mail i tako izrazili svoje saučešće? Ko im je to zabranio? Bilo ih je na stotine, zapravo na hiljade. Ili sam i to „odbijala“? Neka gospodin Čingil pokaže te poruke sa odgovarajućim datumom i vremenom slanja. Budući da mu ne vjerujemo, zatražit ćemo od MUP-a Kantona Sarajevo i BH Telecoma da nam to potvrde. Zašto gospodin Čingil u samome startu svemu prilazi selektivno, pa o Mahirovoj smrti razgovara samo sa njegovim biološkim ocem, a ne sa osobom, mojim mužem, kojeg je Mahir, prema vlastitoj želji, zvao ocem, sa kojom je živio, s kojom je dijelio sve? I o tome ćemo sa svjedocima na Sudu. Zašto ni Dubravku nije uputio bar SMS ili e-mail? Zašto nije zatražio da se sastane s njim? Moj ga muž sigurno ne bi odbio, iako je, a to gospodin Čingil ne spominje, također i on „pretrpio gubitak djeteta?“ Ili ipak nije? Da li je to možda zato što su Mahira u Inter-nacionalnoj školi stalno zlostavljali nazivajući ga „Lovro“ i Karalovro“, da spomenem samo to. Da li je to možda zato što su mu NEKI učenici Inter-nacionalne škole stalno ponavljali: „Dubravko Lovrenović je lažov?“ Dubravko lažov nije, ja to možda najbolje znam, a poznato je i u javnosti, u akademskoj zajednici i među njegovim brojnim poznanicima, prijateljima i studentima. Pa, dobro, ako je čak i „lažov“, za razliku od gospodina direktora, i taj „lažov“ je „pretrpio gubitak djeteta“. Ili je „lažovima“ to pravo u samome startu uskraćeno?

Svjedok sam, a i neki drugi, da je Dubravko primao na stotine i stotine telefonskih poziva, SMS poruka i e-mailova i da je, nakon napornih dana, u sitne sate, više mrtav nego živ, odgovarao na sve one pozive i poruke na koje, pritisnut zavjetom datim na Mahirovom mezaru, da će u javnosti svjedočiti o njegovim zlostavljačima, nije stigao odgovoriti. Pozivam sve one kojima smo odbili odgovoriti na telefonske pozive, SMS i e-mail poruke da to javno iznesu. Pri tome ne mislim na određene facebook profile o kojima, upravo jutros, primamo jedno zastrašujuće svjedočanstvo osobe, čije je dijete također pohađalo Inter-nacionalnou školu. O sadržaju ćemo također na Sudu, o očitim nepravilnostima vezanim za pojedine nastavnike Inter-nacionalne škole koje je utvrdila Inspekcija, o tatinim i maminim sinovima sa bijesnim autima čiji su huliganski postupci zataškavani. Kaže gospođa da nam je tekst poslala tek nakon što je u više navrata bila odbijena na jednom facebook profilu. Pogađajte kojem?

Kaže također gospodin i direktor Čingil: „A da je pet posto tvrdnji koje se iznose tačno, mi ovdje ne bismo imali nijednog učenika“. Vi samo o divljoj kapitalističkoj tranziciji u kojoj određeni Bosanci i Hercegovci žele steći elitizam po svaku cijenu. Jer je Vaš svijet – svijet brojki i postotaka. To najbolje pokazuje Vaš odnos spram Mahirove smrti. Ne želite voditi istragu protiv nekolicine (desetak) jer bi Vas to koštalo 60 hiljada maraka, a tih desetak učenika i učenica puno je manje od svih učenika i učenica Vaše škole.

Ovdje uvaženi direktor zapada ne samo u logički nego i u pravni paradoks. I tome ćemo, uz postotke, također na Sudu. Mi smo stalno, ne navodeći ni jednom prilikom njihova imena, govorili i govorimo tek o 10 do 12 učenika i učenica, ostale učenike i učenice Inter-nacionalne škole ni jednom riječju, čak ni u aluzijama, nismo spominjali, najmanje u negativnom kontekstu. Zato su nastojanja gospodina Čingila da nas zavadi sa cijelom školom, konkretno sa svim učenicima i učenicama, krajnje neinteligentna. Jer, dragi gospodine Čingil, Vi ovu cijelu blamažu i pravite u očaju da Vam školu ne bi zatvorili. A da li ste uopće imali dozvolu za rad škole pitanje je na koje odmah treba(te) odgovoriti? Ko, kada i pod kojim uvjetima je dao odobrenje za rad Inter-nacionalne škole? Ja se samo mogu nadati, jer imam sve razloge da strepim zbog druge djece koja su za Vas, to pokazuje Vaše ponašanje, samo brojke, da će MOJA DRŽAVA BOSNA I HERCEGOVINA Inter-nacionalnu školu, bar do okončanja pravnog postupka, zatvoriti. Živi bili pa vidjeli, mogu se samo nadati da mi MOJA DRŽAVA neće prirediti razočarenje i tragediju koju mi je priredila Vaša, Inter-nacionalna škola. Ako sada, što se može očekivati, ponovo počnete mahati nekim političkim motivima i s njima povezivati moga muža, pokazat ćete da ste nadprosječno neinteligentni. Ima izreka: „Da si šutio, ostao bi filozof“.

Kao što se loše služite logikom, slabo čitate i jasne simbolične poruke. Naime, prije skoka s osmoga sprata zgrade u kojoj je živio, Mahir je spalio svoj školski ruksak. Pametnome dosta. A njegova tadašnja razrednica OŠ „Aleksa Šantić“, u koju je išao nakon što smo ga napokon, juna 2015 godine, ispisali iz Vaše škole, rekla mi je na drugom roditeljskom sastanku: „Ne znam šta je Mahir proživljavao u prethodnoj školi, ali to što je proživio strašno je“. Još je napomenula da su oko njega zidovi, da se dijete jednostavno zatvorilo. Nastojali smo doprijeti do djeteta, sve smo pokušali, ostao je hermetički zatvoren i nije vjerovao u Boga kojeg ste mu Vi, putem pojedinih Vaših učenika, učenica i nastavnika, kao i sistemom nagrađivanja preko džume, najprije zlostavljali a zatim ubili. Uvjerili ste ga da Boga nema! I tome ćemo na Sudu.

Na kraju, uvaženi direktore Čingil: Čak i nakon svega, vrata našega stana u ulici Branislava Nušića 166/VII i dalje su Vam otvorena. Dođite da nam izrazite saučešće, da dalje „ne odbijam (Vaše) pozive“. Istina, time kršimo jedan drevni i dobri bosanski običaj jer se na žalost ne poziva, na žalost se dolazi.

Sljedeću riječ Vam neće trebati prevoditi: „BUJRUM!“

P.S. Jedna napomena. Budući da više ne mogu živjeti u sadašnjem stanu i svaki dan prolaziti pored mjesta na kojem je moj muž, nakon što sam ja izgubila svijest, identificirao našega Mahira, i budući da smo jučer (16. januara 2016) u Tuzli iznajmili stan u kojem ćemo, nakon što se navrši 40 dana od Mahirove smrti, ostati do daljnjeg molim Vas, ako se odlučite doći na žalost, da mi pravovremeno javite da bih tim povodom došla u Sarajevo da Vas primim kako to i dolikuje nama Bosancima i Bosankama. Uštedjela bih Vam još jedno putovanje do Tuzle, novih 130 km. Logika kaže: 3 km manje je od 130 km. A nije jednako B.

Sve ovo Vam iznosim u mojoj, ne Vašoj Bosni i Hercegovini, u kojoj ste Vi, još uvijek, samo stranac. A telefonske brojeve i e-mail adrese moje i mojega supruga znaju i „Kunto“ i „Panto“. Ovo neka Vam prevedu jer ste Vi, podsjećam Vas, ovdje ipak samo stranac kojemu bih – da do kraja budem otvorena – što prije voljela vidjeti leđa.

Pa makar Vas nakon toga tražio Interpol.

Alisa Mahmutović”