Andrej Nikolaidis: Genocid im ne smeta, to nije prepreka državnosti, a privatizacije su razlog da budu protiv državnosti

Biće da je ta fraza starija, ali ja je se sjećam iz osamdesetih. Tito je, dakle, mrtav. Mrtva je i njegova Jugoslavija. Samo mi, koji smo isplakali novo Bledsko jezero; šta Bledsko – Skadarsko; šta Skadarsko – novo Jadransko more kada je Maršal umro, to još uvijek ne znamo, piše Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a.

Njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti.

– Fudbalska reprezentacija Jugoslavije opet je poražena. Televizijski komentator saopćava da je naš tim ponovo “umirao u ljepoti”.

To je značilo da je naš tim veći dio utakmice držao loptu. Da je Sušić barem pet puta predriblao po pet protivničkih igrača, samo da bi svaki put izgubio loptu pa nam je, nakon jedne od tih grešaka, druga strana zabila gol iz kontre. Značilo je da su se naši kreativno dobacivali loptom na sredini terena, bez ikakve ideje kako da priđu tuđem šesnaestercu. Značilo je to da su se na sredini dodavali petom, probacivali loptu kroz noge, možda malo i pimplali, pa za 90 minuta tri puta šutnuli ka golu. Značilo je to da su naši opet igrali tako da ne znaš gledaš li fudbalski tim ili balet u vodi.

“Crna Gora umire u ljepoti”

Značilo je to, u najkraćem, da nas je opet naguzila neka Bugarska ili Mađarska, sastavljena od igrača koji su odnekud stekli utisak da fudbal nije umjetnička forma, nego simulacija rata, u kojoj se radi o osvajanju teritorije i rušenju utvrde koju protivnik brani.

E… Meni se, da prostite, čini da dobar dio naših nevolja potiče od toga što Crna Gora, evo već treća godina, umire u ljepoti. A za razliku od Đekne, zna se i kad će. Brzo, ako se nastavi ovako.

Današnju Crnu Goru kao da naseljavaju Hegelove “lijepe duše”, sklone da iščile u bezobličnom isparenju, a ne potomci ljudi koji su danima bosi pješačili po vrelom (ili ledenom, svejedno) kršu, da bi stigli na bitku tokom koje će, naoružani zubima i kamenjem, pobijediti višestruko brojnijeg protivnika odjevenog u kudikamo ljepše dresove.

Staru Crnu Goru kao da je tretirao Murinjo, u svojoj imperijalnoj fazi, kada je bio nepobjediv. Sjećate li se scene iz „Indijana Džonsa“, kada pred Harisona Forda iskoči istočnjački majstor sablje? Pa umjetnik, kao da je u cirkusu, sječivom izvodi egzibicije, impresivno režući vazduh. Onda mu Indijana uputi pogled pun dosade i prezrenje, izvadi revolver i ustrijeli ga. Tako su, onomad, igrale Murinjove ekipe. Tako je nekad igrala Crna Gora. Slijedeći nekoliko jednostavnih načela…

“Trener je promijenio strategiju”

Kvarenje protivnikove igre je najljepša igra. Odbrana je najbolji napad. Tuđe nećemo, svoje ne damo. Ne možete vi toliko driblati, koliko vam klizećih startova mi možemo uletjeti. Moj crveni karton je loš, ali je tvoja slomljena noga još gora. Može i na penale, jer kad do njih dođe, mi ćemo biti odmorni a vi ćete jedva stajati na nogama, iscrpljeni od uzaludne opsade našeg gola.

Današnjom “odbranom Crne Gore”, međutim, kao da je rukovodio student performansa zadojen Woke kulturom, pritom na eksperimentalnoj sintetičkoj drogi koju prodaju kao aper – samo što te taj aper zakuca kao najteži dauner.

Čim je Crna Gora zaigrala kako treba, na Belvederu recimo, trener je promijenio strategiju, jer se zabrinuo da će ga sudije optužiti za “ekstremizam”, “crnogorski nacionalizam” i sve moguće vrste političke nekorektnosti. Strašno, strašno…

Meč je, u najmanju ruku, izgledao čudno. Sa jedne strane brutalni, krvožedni popovi, DF – Demokratske falange i crnogorski korisni idioti na čelu sa Maradonom sa dritankom, savršeno vođeni od stručnog štaba BIA-e. Sa druge, zbunjeni pripadnici razvlaštenog plemstva koji se gađaju bajaderama i mocart-kuglicama, dok nisu sigurni da li bi otišli na čas klavira, u Dubai ili na protest.

Sve je to pratilo ono: “i ja sam za Crnu Goru, ali ne mogu sa lopovima”, “nisam ja bio za ovakvu Crnu Goru”, “Slavko je sve bio u pravu: trebalo je prvo demokratija pa onda država” i ostali izrazi umiranja u ljepoti. Uzgred, “prvo demokratija pa onda država” je najstupidniji od slavkijanizama. Naime: da bi nešto bilo demokratsko, totalitarno, crno, bijelo, gorko ili slatko, najprije mora – biti.

Kompleks krivice

Sve je to, logično, završilo tako što je Milan Knežević – bez zle namjere, tvrdim – svojim političkim protivnicima pojasnio zašto su donji i donji će i ostati: zato što je malo onoga u šta vjeruju a još manje onoga za šta su se spremni boriti.

Crnoj Gori se osporava pravo da postoji zato što su njene vlade bile, tvrdi se, korumpirane. Kao što je na Cetinju rekao Zdravko: bio bih i ja za Crnu Goru, ali znao sam šta će DPS uraditi… Ozbiljno? Kada neko, recimo ja, pomene da je RS utemeljena na genocidima (i Prijedor i Istočna Bosna bili su genocidi), etničkom čišćenju, nasilnom preseljenju stanovništva, elitocidu i sistematskim silovanjima, oči bi mi iskopali. Genocid im ne smeta, nije prepreka državnosti. Ali su sumnjive privatizacije razlog da se bude protiv crnogorske državnosti.

A da se, onda, SAD samoukinu zbog genocida nad Indijancima? Da se, jer je počinila holokaust, samoukine Njemačka?

Ili najviši etički i estetski standardi državnosti važe samo za Crnu Goru?

Od svih stvari koje su snašle ovo društvo, vjerovatno je najpogubniji kompleks krivice koji su branitelji genocida uspjeli nametnuti braniteljima građanske i evropske Crne Gore, napisao je Nikolaidis u kolumni.