dreamstime s 107202686 1


AUTOR:
Portal 072info

DATUM:

Ko ima stomak za to – ja nemam – može pogledati snimak na kojem se, navodno, vidi kako grupa građana Bihaća brutalno prebija migranta.

Godinama me već ne zanima horor kinematografija: nisu mi potrebni filmovi da bih bio uplašen. Digitalizovano filmsko nasilje, nalik na ono u first person shooter video-igricama: to još mogu otrpjeti. To je način na koji neljudsko vizuelizuje nasilje, način na koji dotovi i bajtovi dočaravaju krv i meso. Riječ je o filmovima u kojima je nasilje ljudi nad ljudima prikazano na način na koji su nasilje zečeva i ptica-trkačica nad patkama i kojotima prikazivali crtani filmovi našeg djetinjstva: posthumana zabava za tehniku.

UMJETNIČKO NASILJE

Ono čega mi je dosta je takozvano „umjetnički prikazano nasilje“, dakle ljudsko, odveć ljudsko nasilje sa svojom zombi-idejom umjetničkog koje transcendira. To je, valjda, za ljude koji drže kako država, društvo, priroda i – iznad svega – tehnosfera nisu dovoljno nasilni, za one koji drže kako je svijet u kojem te neko stalno gazi, udara i probada, pa se od tebe očekuje da i ti to radiš drugima jer to je načelo, manjkav zato što je nedovoljno nasilan, pa gnusobu treba često i znalački kadrirati.

Snimak iz Bihaća je, čitam, za takve. Ako sam dobro razumio članak čiji autor ulaže nemali trud da na pristojan i nenametljiv način opiše video-zapis monstruoznosti o kojoj ga je zapalo da izvijesti, u pitanju je akt osvete. Migranti su, valjda, pretukli nekog mladića. Onda je njegov brat okupio raju i uzeo stvar u svoje ruke. Neko je imao potrebu da proliva krv a neko da snima. Rezultat je bosanska verzija snuff filma.

Nekako u isto vrijeme do nas stiže i priča o bosanskoj verziji Petrograda. Petar Veliki je svojim „Parizom istoka“ iliti „Venecijom sjevera“ želio označiti politiku otvorenosti ka Evropi i njenim uticajima: kako kulturnim, tako i, kako to već ide, ekonomskim. Kada grad želiš pripodobiti novoj vladajućoj ideologiji, najlakše mu je promijeniti ime – tako će, napokon, i Petrograd postati Lenjingrad. Nešto je kompleksnije, no ni izbliza tako zahtjevno i ambiciozno kao gradnja posve novog grada, intervenisati u, da tako kažem, fizičkom urbanom prostoru: probiti bulevare, graditi trijumfalne kapije i spomenike, koji će istovremeno biti obilježja slavne prošlosti i putokazi u svijetlu budućnost.

Na margini povijesti velikih ideoloških zahvata i graditeljskih pothvata koji su ih pratili Draško je Stanivuković odlučio da uljepša Banju Luku: da gradu da svoj pečat, da estetski artikuliše svoju mladu vladavinu.

KOMISIJA ZA LIJEPO

Objavio je da je osnovao „komisiju za lijepo“. Zadatak komisije je da zaustavi „ružne građevine, ružne mostove, ružne ulice, ružne sokake”. Stanje na terenu je dramatično, a Stanivuković ga opisuje ovako: “Kod nas imate jednu zgradu žutu, treću narandžastu, petu zelenu, jedna deset spratova, druga 14 spratova”. Posao komisije, ako sam dobro shvatio, biće ne samo da zaustavi ružnoću budućih građevina, mostova, ulica i sokaka, nego i da proljepša već postojeću ružnoću.

Ne znam da li Draško to zna, ali njegova ideja nije nova: čak ni na Balkanu. Banja Luka će, naime, stopama Tirane. Dok je vodio taj grad Edi je Rama, u pokušaju da ga uresi i izbori se sa sivilom enverhodžinskog graditeljstva, socijalističke zgradurine ofarbao u jarke boje – onako, kao na Karibima. Rami nije trebala komisija: čovjek je, naime, likovni umjetnik. Rezultat je, međutim, bio jeziv. Diler koji bi radio sa drogom koja pred oči donosi slike Tirane nakon Ramine intervencije bio bi jedini diler u istoriji koji je umro od gladi.

Draško, jasno je, smjera ne na rasplamsavanje, nego na smirivanje kolorita i oblika. Ramu je zanimala ekspresija – slobodnom upotrebom boja želio je dočarati slobodu koju je Albanija nakon pada komunizma dočekala. Draško, shodno svojoj urbanočetničkoj ideologiji upakovanoj u celofan vladavine prava, želi regulaciju, želi uvođenje u, takoreći, legalne estetske tokove.

Da, ružno je. Gdje god da si u ovim našim zemljama, svugdje ista priča. Kako sam pisao u “Odlasku”:

“Gledaš u put ispred sebe: sve, dokle pogled seže, beskrajno je ružno. Divlja naselja bez kanalizacije. Kuće bez fasade, ili sa rozim fasadama, kuće bez krova iz čijih zidova viri željezo, jer će vlasnik, čim dođe do novca, podići još jedan sprat. Svaki put kada prođete tim putem, bilo kojim putem, sve je samo još ružnije. Jer siromaštvo je ružno. Pohlepa je ružna. Bezakonje je ružno”.

Kao što je ružan rat, kao što su ružni zločini, kao što je ružno i poraće, sa svojom ružnom tranzicijom, ružnim “biznismenima” i “investitorima”, ružnim političkim sistemom i ružnim nacionalizmom – kao što je ružno sve ono iz čega je niklo ovo naše doba. Kako bi onda građevine, kao spomenici tog vremena, mogle biti lijepe? Čak i da po standardima neke komisije koju je oformio desni populista lijepe jesu, ta bi navodna ljepota u oku mediokriteta, posađena sred gnusobe, bila groteskna.

Estetska hirurgija ne pomaže, to prosto ne radi: ni na ljudima, ni na gradovima.

Koja komisija može uljepšati građevine-spomenike vremena u kojem ljudi bez posla, oni što do sljedećeg rata zapravo nikome ne trebaju, po poljima jure ljude koji takođe nikome ne trebaju, ni tamo odakle su ni tamo kamo su pošli, a onda snimaju kako ih nasmrt tuku, jer vjeruju da je krvoproliće lijepo i vrijedno da bude sačuvano od zaborava?