Bajdenu o Bosni ništa ne treba objašnjavati, ali treba argumentirati

Povodom obilježavanja ovog važnog datuma, idealno bi bilo da američki državni sekretar Majk (Mike) Pompeo sleti na Sarajevski aerodrom upravo 21. novembra, na dan završetka pregovora u Dejtonu prije četvrt stoljeća.  

Bilo bi to i simbolički značajno, baš kao što je bilo važno to što je 2009. godine tada potpredsjednik Džo Bajden (Joe Biden) za svoju prvu posjetu jednoj stranoj zemlji u ime Obamine administracije odabrao upravo Bosnu i Hercegovinu.

Eventualnim dolaskom Pompea u Sarajevo, čak recimo i do kraja ove, važne, jubilarne dejtonske godine, pokazao bi se kontinuitet američke brige i adekvatnog angažmana kada je u pitanju BiH, kako se to, uostalom najčešće i čuje od američkih dužnosnika i diplomata.

Više od simbolike

No, pošto se to, vjerovatno, neće dogoditi, što zbog virusa COVID-19, što zbog drugih, domaćih američkih okolnosti, dobro bi bar bilo da za 25 godišnjicu Dejtona ne dobijemo samo reciklirano saopćenje koje odgovara svečarskim riječima neke prethodne obljetnice najvažnijeg sporazuma u vezi sa samom egzistencijom Bosne i Hercegovine kao države.  Bez obzira što se radi o odlazećoj Trampovoj (Trump) administraciji, ovo je trenutak da se reafirmira ta američka posvećenost.

Uostalom, u oktobru smo dobili bipartijsku rezoluciju koju su zajednički progurali demokratski senator Šerod Braun (Sherrod Brown) i njegov republikanski kolega Rob Portman. A pridružio im se i republikanski kongresmen Majk Tarner (Mike Turner) iz Ohaja, inače poznati, ali rekao bih i usamljeni zagovornik “Dejtona 2”. Rezolucija se osvrće na 25. godišnjicu Dejtonskog sporazuma, reafirmira prošlost i bosansko stradanje, ali govori i o budućnosti BiH i svih njenih građana.

Važno je da ovaj kongresni dokument govori i o produženom američkom angažmanu u dogradnji mira, demokratije i ljudskih prava u našoj zemlji.

Američki amanet

Važno je da ovaj kongresni dokument govori i o produženom američkom angažmanu u dogradnji mira, demokratiji i ljudskih prava u našoj zemlji.

No, priča o Dejtonu se, nažalost, sve više svodi i na sve nemoćniji Ured visokog predstavnika (OHR). Jer, od 2007. godine, odlukom Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC), visoki predstavnik ne koristi bonske ovlasti, iako s vremena na vrijeme Valentin Incko (Inzko) koketira s činjenicom da one nisu ni ukinute.  

Uz često spominjanje da je ova, dejtonska Bosna i Hercegovina, “američki amanet”, ipak bi se moglo reći da je Upravni odbor PIC-a, u kojem su, osim SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Turska (u ime Organizacije islamske konferencije) i Rusija, kako to često izgleda, prepušten na milost i nemilost upravo Moskve. Rusija se, nažalost, nametnula kao zemlja “s pravom veta”, iako ta pojedinačna ovlast ne postoji u PIC-u. Ponekad se čini da Vašington u BiH malo toga može poduzeti sasvim samostalno bez Moskve i po mnogo čemu razjedinjene EU.

Bajden kao “posljednja šansa”

Tačno je da se novoizabranom američkom predsjedniku Bajdenu ne treba ništa objašnjavati što se tiče Bosne i Balkana. Ali, mnogo toga treba i dalje argumentirati novoj administraciji u Bijeloj kući, jer sad su na stolu neki drugi prioriteti.

Glavni “bosanski argument” je i dalje njena tradicionalna multikulturalnost kao rijetko gdje drugo na Balkanu, kao i puna moralnost ljudskih prava za koja se, za razliku od Kine i Rusije, Amerika itekako zalaže.

Oko te i svake druge argumentacije političko Sarajevo će se morati dodatno angažirati. Pa zato i nema mjesta za slavlje uz ovu visoku dejtonsku obljetnicu.

Avaz