Bajri Bukva, od “velikog barabe” do mujezina džamije: Nikad se nije živjelo bolje, ali je duša prazna

I bajramsko jutro svanut će uz zvuke ezana koji će se iz grudi Bajre Bukve, preko munare seoske džamije u Bogušićima kod Goražda, razliti između nizova kuća u dolini.

Dedo Bajro ima 86 godina, do džamije možda i pola kilometra hoda, ali ne izostaje s namaza. Uostalom, bez njegovih ezana namazi i ne počinju, jer već godinama je mujezin džamije kraj koje je odrastao, radovao se i tugovao, doživio devetu deceniju života, pa će u mezarju, kraj supruge Derve, kad vakat dođe, pronaći svoj mir.

Ljubav prije kafane

– A Boga mi sam nekad bio velika baraba, da Bog sačuva. Redovan bio u kafani, glavna baraba u selu – počinje Bajro svoju životnu priču, iznenadivši nas iskrenošću i uspomenama iz mladosti.

Objašnjavajući svoju temeljitu transformaciju, sjeća se dana kada je, iz ljubavi prema Dervi, djevojci iz Kanlića kod Goražda, kafanu zauvijek napustio.  

– I Bog ti pomog’o, oženio sam veliku muslimanku, ona je naklonjena bila islamu, a ja bio u partiji. Komunista bio. Oženio se i došlo vrijeme da se klanja teravija. U kući Hasana Tanja se klanjalo. Ona mene goni na teraviju, a ja joj prič’o da ne smijem, jer sam u partiji. Samo se uhvatila za glavu i kaže: „Bajro, idi u džamiju ili ja sutra odoh“. Dijete nam je imalo heftu dana – priča nam Bukva.

Tako je Bajro, što vlastitom, što Dervinom voljom, krenuo na prvu teraviju, te ga odmah odrediše da prouči ezan. Usput ga, mlada i nedovoljno upućena, lokalni šereti zbuniše i nagovoriše da uz ezan prouči i ikamet.  

Svakog Bajrama džamija u Bogušićima je puna vjernika. Avaz

– Kad sam se vratio u kuću, sve je popadalo od smijeha – uz gorki osmijeh priča nam Bajro.

Nevoljama nije bio kraj, pa je drugi dan dobio i poziv iz komiteta da objasni svoje prisustvo vjerskom obredu, ali mu je lokalni sekretar u Goraždu oprostio, nakon što je objasnio zašto mu je bilo lakše podnijeti i ukor od partije, nego vlastite supruge.

– Naši su preci bili religiji naklonjeni dobro. Ovdje smo napravili mekteb, a čim je 1941. rat puk’o odmah su došli i zapalili ga prvog – pokazuje Bajro seosku džamiju, gdje se nekada nalazio mali, zapaljeni mekteb.

Kaže da su se poslije Drugog svjetskog rata molitve obavljale po kućama, pa i po livadama, kad je bilo lijepo vrijeme, ali onda su mještani odlučili da izgrade džamiju.

– Dobili smo odobrenje iz Sarajeva, a Ragib Peštek je bio predsjednik građevinskog odbora. Svaki domaćin dobio je zadatak da izvadi po kubik kamena i privuče dolje. Imali smo dunđere, nisu bili školovani, ali su bili veliki majstori. Izidali su je od kamena, a nije bilo maltera k’o danas. Kasnije se munara zidala od cigle. Cigla došla na Kiseljak, a s Kiseljaka stotinama metara s ruke na ruku, ovdje na brdo. Toliko nas je bilo – sjeća se Bukva.

Fali druženje

Svakog Bajrama džamija u Bogušićima je puna vjernika, na ostalim namazima ih je manje. Poredeći bajrame nekada i danas, Bajro kaže da se prije imalo manje, ali je među ljudima, komšijama, pa i rodbinom, ljubavi bilo više.

– Ljudima bih poruku posl’o da promijene ovo stanje sadašnje, jer nama je danas puna guša, nikad se nije imalo više i živjelo bolje, ali je duša prazna. Ne družimo se. To nam fali. Ljudi su prije živjeli od poljoprivrede, ali su se svaki dan i svako veče družili. Sad nema ni familije, ni prijatelja. Ili bio u selu, ili na samku isto ti je. Evo, kad se sastanemo i popričamo, rasteretimo se i preporodimo. To je ljude održavalo pa su bili zdravi. Sad ne znaju kud udaraju i u samoći obolješe – kaže Bajro.

Niko ni s kim više i ne razgovara

Nakon smrti supruge Bajro živi sam. Uvijek spreman za šalu, kaže da ima „dvije garniture“ – dvije kćerke i dva sina, koje je život odveo do Sarajeva, Slovenije, Austrije i Njemačke. Za konakt s njima dobro mu dođe, ali je uočio da, zbog mobilnih telefona, niko ni s kim više i ne razgovara.

– Taj mobilni telefon sad je zamijenio novine i sad znaš šta se zbiva u cijelom svijetu. Nije šala, umro mi je komšija Taib, a ja nisam znao. Sin me zove iz Njemačke da pita šta je s Taibom bilo, danas mu dženaza. Prije on tamo čuo nego ja – pojašnjava Bajro.

Učim i mislim na baksuzluk

Bajro nam povjerava i o čemu razmišlja dok u tačno vrijeme prilazi mikrofonu i poziva na namaz.

– Dok učim ezan moram misliti da ne pogriješim, ali mi kroz glavu prolazi i onaj moj budalaluk i baksuzluk što sam provodio i da li će mi, molim Allaha, hoće li mi oprostiti. Pa kažem, ako imadne kome, ima i odakle – kaže Bajro Bukva, mujezin džamije u Bogušićima kod Goražda.

avaz