BAKLAVA: Praznični desert za sultane i sirotinju

Svi je vole na Mediteranu, Bliskom Istoku i na Balkanu, pa je sasvim razumljivo da je svojataju mnogi narodi, među kojima su najgorljiviji Grci, Turci, Bosanci, Albanci, Arapi, Armenci, Bugari i Makedonci…

Baklava, s orasima, bademima ili pistacijama nadjeveni tanki listovi tijesta, izdašno preliveni slatkim sirupom od šećera, meda i začina, koja se javlja u brojnim oblicima i okusima, omiljena je u mnogim dijelovima svijeta.

No, činjenica je da su vijekovima u nastajanju baklave svoje prste imali mnogi narodi, pa su prvi koji su uživali u prabaklavi, krušnom tijestu sa sjeckanim orasima prelivenim medom, bili Asirci, dok su prvi revolucionarni korak u njenom nastajanju načinili stari Grci, koji su obično tijesto zamijenili mnogo finijim, tanjim, podatnijim i, naravno, ukusnijim.

Nadalje, Armenci su sirupu za baklavu dodali aromatične začine: klinčić i cimet, koji su bili prihvaćeni i u kuhinjama Balkana, a Arapi – vodicu ruže i kardamom. Na sreću svih obožavatelja baklave, u 15. vijeku su se pečenja baklave prihvatili i najveći svjetski osvajači – Osmanlije, koji su je doveli do savršenstva i pretvorili u vrlo kompliciran desert za koji je, osim najfinijih sastojaka, trebalo imati talenta i umijeća, pa ga je bilo sve samo ne – jednostavno pripremiti.

U periodu Osmanskog carstva već ionako tanko tijesto postalo je toliko tanko da se kroz njega trebalo jasno vidjeti, pa su baklavu mogli ispeći samo istinski majstori svog zanata (slastičari specijalizirani za baklave), a što su sebi mogli priuštiti samo najbogatiji, sultani, paše i veziri.

U to je vrijeme po sastojcima skupa i po izradi savršena baklava bila stvar prestiža i dokaz otmjenosti doma, pa su se bogate porodice takmičile čija će baklava imati više slojeva neobično tankog tijesta.

Baklava je bila toliko važna da je prije pečenja nošena na uvid gazdi, koji je ispitivao njen kvalitet zlatnim novčićem. Dakle, ako utisnuti zlatnik nije uspio provući kroz slojeve tijesta i dosegnuti dno tepsije, baklava je bila savršeno spremljena, pa je i novčić završavao kao nagrada u slastičarevom džepu. Naravno, najvještiji majstori koji su bili u stanju razvući tijesto tako tanko da ponekad i 40 listova nije bilo deblje od latice ruže, radili su u dvorskim kuhinjama, pa su baklave koje su se pekle za sultana imale i više od 100 slojeva listova tijesta.

Kao desert dostojan samo nepca najmoćnijih i najbogatijih, baklava se obavezno pekla povodom svih važnih događaja, porodičnih, vjerskih i državnih.

Baklava je bila omiljena i u haremima u kojima se prilikom njenog spremanja, osim na tankoću tijesta, pazilo i na izbor sastojaka i začina s afrodizijačkim učinkom, pa su se za muškarce spremale baklave od pistacija i kardamoma, a za žene od oraha i cimeta, dok su bademi i klinčići bili primjereni za oba spola.

Za vrijeme svoje slavne vladavine, sultan Sulejman Veličanstveni, veliki obožavatelj žena i baklave, uveo je posebnu ceremoniju znanu kao parada baklava ili alayiparad, u toku koje su se petnaesti dan ramazana, njegovim vojnicima, janjičarima koji su u svečanoj živopisnoj povorci dolazili na dvor, dijeljene baklave (1 velika tepsija na svakih 10 vojnika, koje su posebno za njih pečene u dvorskoj kuhinji).

Zanimljivo je da je u Turskoj baklava kao vrlo otmjen i vrlo skup desert sve do 19. vijeka bio rezerviran samo za jako bogate, dok su je oni ostali jeli samo u izuzetnim prilikama, pa ne čudi da se izreka: “Nisam dovoljno bogat da jedem baklavu svakog dana” zadržala do danas.

U domovima muslimanskih porodica tradicija je da se baklava priprema za bajramske praznike.

Radiosarajevo.ba

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE