Banjalučani oživjeli seoski turizam u pustom selu pod Kozarom

Mogućnosti seoskog turizma i prednosti života na selu prije dvije i po decenije kada se o tome sasvim malo govorilo, a skromno radilo, prepoznali su Banjalučani Biljana i Đurađ Radukić. Oni su asfalt u Rosuljama, naselju u najvećem gradu Republike Srpske gdje godinama stanuju, zamijenili makadamom u selu Gornji Jelovac.U podnožju Kozare, šest kilometara od Knežice, a pored opjevane rječice Mlječanice, 1999. godine kupili su nedovršenu kuću.Bila je to Đurđeva ideja, zaljubljenika u ribolov i prirodu, ispričala nam je Biljana, domaćica danas uzornog seoskog domaćinstva koje se veoma uspješno bavi ugostiteljstvom i turizmom. Ovdje rade i njihov sin Stefan, kćerka Monika i snaha Stana.Svako od njih ima svoj zadatak i obavezu. Oni vole ovo selo u koje nikad prije nisu dolazili, niti ovdje imaju rodbinu, već samo prijatelje.Stekli su ih radom, ugledom i autoritetom, a prijateljstvo i povjerenje, kaže Đurađ, za njegovu porodicu je najveća vrijednost. Biljana je domaćica, ona brine o svemu, zajedno sa snahom i kćerkom dočekuje, uslužuje, ispraća goste, radi u kuhinji.Đurađ je penzioner i ribolovac, majstor za pripremu pastrmke. Zajedno s njim pečenje ribe na roštilju usavršio je i sin Stefan, po zanimanju informatičar.U kuhinji najviše posla ima Monika Radukić, Stefanova sestra, a Biljanina i Đurđeva kćerka, po struci veb-dizajner.Snaha Stana, Stefanova supruga, porijeklom iz Gornjih Podgradaca, je profesor hemije. Ljubazna i vrijedna, strpljiva i omiljena gostima, ona radi konobarske poslove.O Radukićima, njihovoj pastrmki koju uzgajaju u ribnjaku pored kuće, pročulo se nadaleko. Zato dolaze gosti iz mnogih gradova: Kozarske Dubice, Gradiške, Prijedora, Novog Grada, susjedne Hrvatske, inostranstva…Stolovi u hladovini, ispod starih stabala graba, pored rječice Mlječanice, uglavnom su popunjeni. Dobar glas daleko se čuje, kažu posjetioci.Njima ne smeta makadamski put, udaljenost od ceste Prijedor – Kozarska Dubica, pusto selo, urušene kuće.“Nama je Banjaluka baza, tu živimo, ali ovdje uživamo. Lijepo je nama, ništa nam nije teško, a vjerujem da se ugodno osjećaju i naši gosti.Da nije tako sasvim sigurno ne bi dolazili”, priča Stefan dok peče ribu, kao specijalitet kuće, za tek pristiglu grupu. Njegova majka Biljana kaže da je sezona pri kraju i da će već početkom septembra zatvoriti kapiju i svi se vratiti drugim obavezama u Banjaluci…Tako do proljeća, dok ovdje priroda ponovo ne oživi, a dani postanu topli.“Boravimo ovdje dva i po do tri mjeseca, zavisno od sezone. Ove godine imali smo problema zbog poplave koja nam je odnijela most, poremetila dvorište i načinila štetu.Imali smo mnogo posla da sve saniramo, ali smo uspjeli.”Početak je bio veoma težak… Sve je bilo zapušteno i napušteno, svuda divljina. Biljana i Đurađ bili su odlučni u svojoj ideji.Kuća koju su kupili nije bila uslovna za stanovanje, ni za boravak, a okoliš neuređen i zapušten. Njihov sin Stefan i kćerka Monika bili su tada sasvim mali i nisu razumjeli odluku roditelja, osim što im se dopala rječica Mlječanica.U početku dok su roditelji svakodnevno radili, dovršavali kuću, gradili put, most, kopali kanal za vodovod i rupe za električne stubove, sjekli korov, uređivali šumarke, pravili parking i teren za rekreaciju, oni su se igrali na Mlječanici, redajući kamenčiće pored bistrih brzaka.“Imali smo mnogo posla, radili danima, mjesecima i godinama, koristili svaki slobodan trenutak da ovdje dođemo i da se borimo za svoju ideju. Stizali smo iz Banjaluke rano ujutro, a odlazili kasno, sve dok se vidjelo”, priča nam Biljana, srećna što su uspjeli u svojoj ideji.Danas su Radukići srećna porodica zato što su vratili život u lijepo, a decenijama zaboravljeno selo, te sebi učinili zadovoljstvo, pronašli sreću i duhovni mir u podnožju Kozare, a blizu slavnog Knešpolja.