Beba i dalje htjela da živi

Doktori su rekli da Ostin Gisterslagen nema apsolutno nikakve šanse da preživi dan kada je došao na svijet. Rođen je isuviše rano, predugo je bio uskraćen za plodovu vodu i nije imao dovoljno razvijeno plućno tkivo da bi mogao da preživi. Roditelji su donijeli odluku da ga puste da polako umre u njihovom naručju. Ali, tu priča tek počinje.

Čip (43) i Keri (34) Gisterslagen, na svijet su donijeli dvije lijepe i zdrave plavokose djevojčice. Obje trudnoće bile su sa prirodnim začećem i bez ikakvih komplikacija. Pošto su osjećali da njihova porodica, ipak, nije kompletna, par se odlučio da dobije još jedno dijete. Ovaj put, nikako nije dolazilo do trudnoće. Poslije dugo vremena bez ikakvih nada da bi Keri mogla da ostane u drugom stanju, odlučili su se za vještačku oplodnju. Nakon uspješne procedure Keri je u stomaku imali tri embriona, ali poslije nekoliko mjeseci dva su izgubljena, a samo jedan fetus je nastavio da se razvija.

 Sudbina kao da je riješila da malom Ostinu uskrati pravo na život. U dvadesetoj nedjelji Keri je osjetila da joj je pukao vodolija što je za nju značilo da će porođaj početi svakog trenutka. Ali ništa se nije desilo. Doktor joj je naredio strogo mirovanje, tokom koga je ona pila galone tečnosti kako bi nadomjestila nedostatak plodove vode. Ostinovi majka i otac su čitali sve studije o stopi smrtnosti prijevremeno rođenih beba i zacrtali su da će kako god mogu odložiti porođaj do ulaska u 26. nedjelju trudnoće, kako bi svom sinu dali što veće šanse za preživljavanje.

MRAČNE PROGNOZE

Međutim, još veći problem je bio što beba nije imala plodove vode koja je neophodna za njen normalan razvoj. 17. avgusta 2012. dan prije ulaska u 26. nedjelju počele su porođajne kontrakcije. Keri se nadljudski trudila da odloži porođaj što je duže mogla, ali sutradan, 18. avgusta odvedena je na hitan carski rez. Ostin Luk Gistrlagen rođen je prvog dana 26. nedjelje trudnoće u 12 časova i 27 minuta, i djelovalo je kao da se na ovom svijetu neće zadržati dugo.

Tim vrhunskih stručnjaka na čelu sa doktorom Vaskezom preuzeo je brigu o novorođenčetu i iskoristio je sve tehnološke inovacije dostupne modernoj medicini kako bi spasio život sićušnom Ostinu. Međutim, beba nije reagovala dobro, a nivo kiseonika u krvi bio mu je 55 odsto, umjesto normalnih 90 odsto. Doktor Vaskez nije bio iznenađen, jer je pretpostavljao da bebina pluća neće biti dovoljno razvijena, jer im je razvoj prekinut kada je Keri pukao vodolija. Po njegovom mišljenju beba je bila osuđena na smrt.

Doktor Vaskez rekao je Keri i Čipu da njihov sin Ostin tada star jedva nekoliko sati nema nikakve šanse da preživi. Roditelji su bili pripremljeni za ovaj scenario i dogovorili su se sa ljekarima da malog Ostina isključe sa aparata. Odlučeno je da će novorođenče biti u majčinom naručju dok u jednom trenutku prosto ne prestane da diše.

Kerina i Čipova porodica došla je da upozna Ostina i da se sa njim oprosti. Došao je i sveštenik koji je brzo krstio novorođenče osuđeno na smrt, a mali Ostin mirno je ležao u naručju svojih roditelja. Sestre su stalno ulazile u sobu i provjeravale otkucaje srca, dok su sati prolazili. Srce je bilo snažno i još nije odustajalo, pa je kucalo normalnim ritmom. Majka i otac trudili su se da upamte svaku sitnicu na bebi koja im je data na tako kratko, dok su u glavi razvijali planove za sahranu.

 

Kada su prošla prva četiri sata, Keri i Čip su počeli da se čude i osjetili su da se dešava nešto neobično, jer im je rečeno da njihov dječak neće živjeti dugo. Međutim, medicinsko osoblje suočeno sa činjenicama uvjeravalo ih je da je sve samo pitanje vremena i da je nekad jednostavno potrebno vremena. Roditelji su nastavili da sa tugom, ali mirno posmatraju svoje dijete kome nije bilo suđeno da živi.

Prošlo je još nekoliko sati, u bolnici je došlo do smjene, ali glas o bebi koja odbija da se pomiri sa smrću pronio se svuda. Svi su se raspitivali za malog Ostina i sa čuđenjem dočekivali svaku novu potvrdu da je još živ. Već kasno uveče dežurna sestra javila je doktoru Vaskezu da je dječak i dalje živ, da s vremena na vrijeme ručicama hvata prste roditeljima i da mu je boja normalna. Doktor je bio u nedoumici jer nije želio da da roditeljima lažnu nadu, ali Ostinovi normalni otkucaji srca i vrijeme koje je proveo dišući normalno bez podrške bilo kakvih aparata bili su isuviše čudni, pa je doktor oko ponoći krenuo nazad u bolnicu, a sestri je naložio da se obave sva neophodna testiranja dok ne stigne.

12 SATI IŠČEKIVANjA SMRTI

Nakon 12 sati iščekivanja smrti, Ostin je ponovo odveden od roditelja, koji nisu mogli da shvate šta se dešava i smješten na intenzivnu njegu gdje mu je u narednih tri mjeseca tim ljekara pomagao da se izbori za život.

– Nikada u životu mi nije bilo toliko drago što sam pogriješio, mada i dalje ne vidim šta sam propustio. Sve izvještaje i podatke koji su me naveli da pomislim da su bebine šanse da preživi 0 odsto, podijelio sam sa svojim kolegama, kojima je jednako nejasno kako je dijete živo. Odgovora jednostavno nema – rekao je doktor Vaskez.

Poslije 100 dana uspona i padova i sve tehničke i medicinske pomoći koju je dobio, mali Ostin je uspio da istraje i izbori se za svoj život. Nakon višemjesečnih muka i neizvjesnosti dječak je konačno bio dovoljno dobro da sa majkom može da napusti bolnicu. Ostin, kao i druge prijevremeno rođene bebe ima veće šanse da pretrpi abnormalnosti u fizičkom i mentalnom razvoju, ali njegove roditelje to za sada ne brine.

– Naš sin je preživio iako je to bilo nemoguće, to je jedino što je sada važno. O tome šta će bit kasnije, brinućemo kada do toga dođe – kaže Ostinov tata Čip.

Noć prije nego što je sa sinom napustila bolnicu Keri je na svom fejsbuk profilu napisala: „Dok sjedim sa sinom u naručju posljednji put u ovoj sobi, brinem o sljedećoj majci koja će sjedjeti na ovom mjestu. Majci koja nema pojma da će jednom sjedjeti u ovoj stolici… Molim se za nju i njeno dijete, neka im kraj bude srećan kao naš.“