Bh. dijaspora je uspavani div: “Može li tetka iz Njemačke spasiti bh. ekonomiju?”

Bh. dijaspora je svakim danom sve brojnija. Iako Bosna i Hercegovina još traga za preciznom brojkom, sve više je onih koji tvrde da nas je izvan granica više nego u domovini.A oni koji su vani ne štede. Svake godine u BiH šalju milijarde KM, bilo preko zvaničnih kanala, bilo naruke, preko prijatelja ili vozača autobusa.Dijaspora igra ogromnu ulogu u krpljenju budžeta bh. građana, novac koji šalje služi za premoštavanje od prvog do prvog. Međutim, vrijeme je za promjene.Dijaspora više ne može služiti za dopunjavanje finansijskih rupa, trebala bi biti ključni partner u razvoju ekonomije, kulture i društva. Političari se dijasporom bave samo od izbora do izbora, a ti ljudi žele kvalitetnu saradnju i poštovanje.Većina njih želi doprinijeti, ako ne šire, onda barem gradu iz kojeg je otišla. A ukoliko se nastavi trend nemara, postoji opasnost da će mlađe generacije pogubiti veze sa BiH, jer ništa nije urađeno na dubljem nivou.Potencijal dijaspore je veliki, ali koliko ćemo ga još dugo imati?! Prof. dr. Dženan Kulović sa Ekonomskog fakulteta u Zenici ne sumnja u to da je dijaspora nedovoljno iskorišten resurs, koji bi mogao značajno doprinijeti ozdravljenju zemlje.Kada sam prije nekoliko godina napisao tekst “Može li tetka iz Njemačke spasiti bh. ekonomiju?”, želio sam isprovocirati javnu raspravu o pogrešnom odnosu prema dijaspori. Nije problem u tetki iz Njemačke, već u našem nerazumijevanju da ona ne može iznijeti teret izgradnje ekonomije.Ključno pitanje tada, kao i danas, glasi: Kako dijasporu iz uloge finansijskog pomagača prevesti u ulogu ravnopravnog ekonomskog partnera? Danas, nekoliko godina kasnije, noviji podaci Svjetske banke potvrđuju istu dijagnozu: doznake čine oko 9-11 posto BDP-a BiH, što je više nego šest puta veći iznos od prosječnih godišnjih stranih direktnih ulaganja.Dakle, dijaspora već doprinosi više od investitora, ali taj doprinos uglavnom ide u potrošnju, a ne u razvojne projekte, kaže Kulović za Oslobođenje, ističući da ljudi koji su otišli žele više od sentimentalne povezanosti. Oni žele učestvovati.Mnogi uspješni ljudi bh. porijekla, koji su izgradili respektabilne karijere u inostranstvu i posjeduju kapital, iskazuju spremnost da investiraju u domovinu, ali nailaze na brojne sistemske prepreke. Kao što mi je rekao jedan poduzetnik iz Njemačke: “Odluku donosim srcem, a ne digitronom”.Upravo u toj rečenici leži suština problema, emocije jesu važne, ali bez sigurnog, predvidivog i transparentnog okruženja, ni najbolja namjera ne može postati investicija. Dijasporu više ne treba posmatrati kao kasicu kojom se popunjavaju budžetske praznine, već kao strateškog partnera koji može pomoći u stvaranju radnih mjesta, modernizaciji obrazovanja, internacionalizaciji privrede i reformi institucija, govori Kulović.Poručuje da dijasporu treba institucionalno uključiti kroz strateške projekte koji omogućuju sigurna ulaganja, zajedničke poslovne inicijative i partnerstva s lokalnim firmama. Drugo, potrebno je razviti mehanizme transferiranja znanja kroz privremene angažmane, mentorstva i programe povratka stručnjaka.Treće, država pod hitno treba radikalno pojednostaviti procedure registracije, uvoza, oporezivanja i administrativne verifikacije. U konačnici, povjerenje se ne gradi riječima, već rezultatima.Dijaspora ne želi biti tretirana kao romantična uspomena, nego kao aktivni učesnik. Ona može biti investitor, inovator, kulturni ambasador i promotor BiH u svijetu.Ali, da bi to postala, mora dobiti prostor za djelovanje, a ne prepreke. U postpandemijskom periodu, kada globalni tokovi kapitala i radne snage doživljavaju promjene, bh. dijaspora je uspavani ekonomski div.Naša je dužnost da ga probudimo. Za uspjeh su potrebne sreća i pamet, dijaspora je naša sreća, a razborite pameti će nam trebati da je napokon znamo iskoristiti, kaže Kulović.Ekonomski stručnjak Igor Gavran ističe da broj naših građana izvan zemlje ne samo da prevazilazi broj onih unutar BiH nego da će omjer biti još gori, jer ljudi i dalje sele iz države.Kada je riječ o dijaspori i njenom doprinosu razvoju BiH, vrlo je teško očekivati da vam neko koga ste otjerali iz zemlje povjeruje da mu stvarno iskreno želite pružiti mogućnost da se vrati ili uloži u BiH, a da mu se to isplati, da od toga imaju interesa i on i njegova porodica, a i sama BiH.Većinu građana su bukvalno otjerale domaće vlasti, jer su uslovi za život bili neprihvatljivi. Vrlo je teško poslovati uz nelojalnu konkurenciju, korupciju i brojne druge negativne aspekte našeg poslovnog okruženja.I nakon što su pobjegli od toga, teško je očekivati da svoj novac stečen izvan BiH sada ulože ovdje, da rizikuju da će ga ponovno pojesti ista ili slična korumpirana vlast kakva je bila tu i ranije, kaže Gavran, koji prepreku vidi i u tome što se dijaspora tretira samo kao kasica.A da se ne nudi pravo partnerstvo. Treba pokazati da domaći investitor izvana ima prednost u odnosu na nekog drugog.Sada imamo putovanja političara u dijasporu pred izbore da bi dobili glasove izvana ili da bi zaradili na dnevnicama i zloupotrijebili položaj kao što redovno rade, a nemamo pravo partnerstvo i korektne inicijative. Pojedinci se ipak odlučuju investirati, vjerovatno iz patriotizma i entuzijazma, ali organizovanog, strukturnog, sistemskog pristupa uglavnom nema, pa ni partnerstva između BiH i njene dijaspore, naglašava Gavran.Dodaje da, ako nema konkretnih poteza, ako oni koji su otišli pa dođu na godišnji odmor i vide da ništa nije bolje nego što je bilo kada su otišli, zaista ih je teško uvjeriti i na investiranje, a kamoli na povratak.