Portal 072info

(BH. PREMIERSHIP) Transparentnost i profitabilni klubovi, endemi koji ne stanuju u BiH

Fudbalske lopte nisu se još zakotrljale premijerligaškim terenima, ali tema za analizu u našem fudbalu svakako ima

Možda je postalo dosadno konstantno ponavljati kako je naš fudbal monoton u periodu zimske stanke, ali teško je smisliti bolji uvod u bilo kakav tekst od onoga u kojem se govori o najdužoj zimskoj pauzi u Evropi. Pritom je potrebno istaći koliko je još ostalo dana dok se lopta ne zakotrlja premijerligaškim terenima, i ugođaj je potpun. A najveći dio pauze je prošao i ostalo je još tek nešto više od mjesec dana do 19. kola Premijer lige BiH. U situaciji gdje svi klubovi pokušavaju u većoj ili manjoj tišini da se spreme za ostvarenje svojih ambicija u proljetnom dijelu sezone, tek poneka informacija o finansijskom stanju u pojedinim klubovima ili tužbi sindikatu prekine tišinu. Transparentnost posljednja šansa za spas Veleža Povod za ovaj tekst bio je slučajno pronađeni finansijski izvještaj FK Velež za mjesec decembar prošle godine. Na zvaničnoj stranici Rođenih pronašao sam taj izvještaj tražeći nešto sasvim drugo, a otkrio sam da je finansijski izvještaj objavljen i za mjesec novembar, dok ranije izvještaje nisam pronašao jer, kako sam zaključio, stranica je počela sa radom tek u novembru. Moram priznati da sam bio šokiran činjenicom da bilo koji bosanskohercegovački sportski kolektiv, a pogotovo fudbalski klub, objavljuje redovne finansijske izvještaje sa jasno razgraničenim kategorijama prihoda i rashoda, a da su između ostalog objavljeni i podaci o ukupnom trošku mjesečnih plata igrača, kao i podaci o tome koliko Velež novca isplaćuje bivšim uposlenicima kojima je ostao dužan. FK Velež je u posljednja dva mjeseca objavio finansijske izvještaje u formi iznad. Sudeći prema njima, fudbal nije jeftin sport u našoj zemlji i čak i klub koji se nalazi pri samom dnu Prve lige Federacije BiH za pokrivanje svih obaveza bi u toku jedne godine trebao potrošiti preko milion maraka Ne znam kakva je praksa u drugim zemljama pa ne mogu tvrditi da ono što Velež radi nije previše transparentno i kontraproduktivno, ali pretpostavljam da čelnici Veleža pokušavaju na ovaj način vratiti poljuljano povjerenje šire mostarske i bosanskohercegovačke javnosti, pošto su se za ovaj klub godinama vezale različite kriminalne radnje, a ‘domaćinsko’ poslovanje ranijih uprava ga je dovelo na rub egzistencije. Stoga je sasvim jasno da apsolutnom otvorenošću i transparentnošću ka široj javnosti Velež pokušava da se u startu zaštiti od malverzacija, dozvolivši svakome zainteresovanom za klub da bude korektivni faktor radu uprave. Složio se neko ili ne, aktuelni Upravni odbor je Veležu posljednja šansa da izbjegne gašenje jer nakon godina doslovno seljačkog rada, spominjanje imena Rođenih ne izaziva respekt javnosti i faktora koji mogu pomoći stabilizaciji kluba kako je nekad izazivalo. Kritika se izbjegava ‘poslovnom tajnom’ Nisam želio previše analizirati mjesečne stavke iz Veležovog finansijskog izvještaja, već sam umjesto toga pokušao da se detaljnije upoznam sa načinom na koji se generalno finansiraju naši klubovi. U suštini, svi znamo da je sklapanje finansijske konstrukcije mučan posao i često najlošiji segment rada naših klubova, no trendovi su zaista zabrinjavajući. Prije svega, važno je istaći da gotovo nijedan klub ne objavljuje finansijske izvještaje sa previše detalja. Naravno, postoje kod nekih klubova godišnji izvještaji, ali su objavljeni u formi koja praktično ne govori ništa. Ovako je recimo izgledao finansijski izvještaj FK Sarajevo objavljen u aprilu 2016. godine, a koji se odnosi na 2015. godinu. U njemu se govori da je 2015. godina prva nakon dugog niza koju je Sarajevo okončalo sa pozitivnim finansijskim rezultatom. http://www.fksarajevo.ba/bs/vijesti/pozitivan-revizorski-izvjestaj-i-pozitivan-finansijski-bilans-fk-sarajevo-u-2015-godini/2981 Nije transparentnost nužna obaveza klubova, međutim, jasno je da u našem fudbalu pojam poslovne tajne isključivo znači da se klupske uprave štite od kritike na račun svog poslovanja. Isključimo li mogućnost sumnjivih i kriminalnih radnji (što je kod nekih klubova svakako realna mogućnost), uprave zapravo ne žele da objave koliko novca ulažu u igrački kadar, kako ne bi u pitanje došla njihova kompetentnost da adekvatno raspolažu finansijskim sredstvima. Tako su recimo plate fudbalera i odštete prilikom transfera uglavnom dio famozne poslovne tajne. Svugdje je u svijetu praksa da klubovi transparentno govore o platama igračkog kadra i troškovima transfera, samo je kod nas mračni dio fudbala koji se ne smije upoznati. Čak i ako prihvatimo to da naši klubovi posluju u specifičnom, bosanskohercegovačkom okruženju, gdje se o platama ni u jednom sektoru ne govori mnogo, fudbal je drugačiji i klubovi se ne takmiče sa Elektroprivredom i BH Telecomom, nego sa drugim fudbalskim klubovima koji ove informacije redovno objavljuju. Mada iz kluba po pitanju transfera Harisa Duljevića kruže sasvim oprečne informacije i jedan dan je pred odlaskom, a drugi dan nema ponuda, jasno je da on ugovor u ovom trenutku ne želi da obnovi. Niko međutim ne zna šta Duljević traži, šta mu klub nudi, šta trenutno ima i kako stoji u poređenju s drugim igračima. Svi koji donose sud o Duljeviću rade to isključivo na osnovu instinkta, a ne argumenata Danas kad ugovore sa Sarajevom i Željezničarom trebaju da obnove Haris Duljević i Miroslav Stevanović, niko zvanično ne zna kolike su njihove trenutne plate i koliko oni potražuju za nove ugovore. Međutim, jasno je da klubovi nisu u mogućnosti da im ponude ono što traže, a kroz javnost kruže brojne ‘mahalske’ priče o njima. Dok dio navijača zbog onoga što navodno novim ugovorima ovi igrači traže želi da ih klubovi smjeste na tribine do isteka ugovora, drugi su svjesni da su klubovi sami krivi što su došli u tu situaciju. Upravo netransparentno  poslovanje iz ranijih perioda, gdje nije postojao korektivni faktor kada su se kamare novca davale fudbalerima koji to nisu zasluživali, dovelo je do situacije da najbolji fudbaleri lige traže da budu plaćeni bolje nego su bili plaćeni Harmony Ikande ili recimo Denis Pozder. Nakon godinu dana uspješnog igranja za Željezničar, Miroslav Stevanović je ušao u posljednju fazu svog ugovora, a čini se da pregovori ne idu previše dobro. Kao i u slučaju Duljevića, nije baš poznato gdje leži problem sa Stevanovićem Uprave oba kluba su promijenile kurs i sada, barem tako djeluje sa strane, posluju mnogo mudrije, ali trebat će vremena da isprave greške iz prethodnog perioda. Ugovori protiv zakona i protiv ljudskosti Klub koji će svoje greške teško popraviti je tuzlanska Sloboda. Odlaskom Azmira Husića sa pozicije predsjednika na površinu su isplivale sve negativne radnje koje su se dešavale u klubu, a koje prijete da Slobodu ugase. Dok Vlado Jagodić najavljuje borbu za titule kroz narednih 2 ili 3 godine, Sloboda nema novca da ispoštuje ugovore koje je sa igračima potpisao Azmir Husić i većina fudbalera koja želi napustiti klub na Arbitražnoj komisiji pri NS/FS BiH može dobiti papire. Dok postoje pojedinci koji su na strani uprave u konkretnoj situaciji, realnost je ipak bolno drugačija. Mahir Karić, Zajko Zeba, Aldin Džidić, Damir Mehidić, Kenan Pirić, Adnan Bobić, Miljan Govedarica, Ivan Kostić i Ivan Fatić su ušli u sukob sa upravom i otišli su, ili su najavili pokretanje postupka protiv kluba. Većini njih se duguje novac garantovan ugovorima, a politika nove uprave je, ako se može suditi na osnovu medijskih napisa, da igrače natjeraju da oproste dugove iz prethodnog perioda i potom potpišu nove ugovore. U suprotnom su pod suspenzijom. Ovo se ne može okarakterisati ničim drugim do bezobrazlukom, no nije ništa bezobrazniji bio ni pristup Azmira Husića, koji je najavljivao dominaciju Slobode, a nije uradio apsolutno ništa da bi postavio temelje za razvoj kluba. Vincent Tan je odlučio da prvo Sarajevo oslobodi svih dugova da bi kasnije klub krenuo u borbu za trofeje, dok je s druge strane predsjednik Slobode htio osvajanje titula pod svaku cijenu, a napravio je samo dodatne dugove. Valjda je to razlika između inostranog i domaćeg biznismena, čast izuzecima. Slobodini ‘insajderi’ su objavili detalje ugovora sa Mahirom Karićem od ljetos, u kojem piše da će on dobiti 35 hiljada maraka ‘na ruke’, što će naravno ostati neoporezovano. Također, ugovor definira i isplatu deset mjesečnih plata u iznosu od po 4000 KM, od čega će se 3600 KM isplaćivati u kešu, a 400 KM na žiroračun. Ako je to bio put za kreiranje zdrave Slobode, pravo je čudo da se još nije ugasila. Ipak, porezna uprava će prije ili kasnije analizirati ove i sve ostale sporne ugovore u klubu, a tada će se nekim čudom ‘pronaći’ novih nekoliko stotina hiljada, ili nekoliko miliona maraka duga. Hoće li Sloboda i to preživjeti, teško je reći. Famozni ugovor Mahira Karića sa Slobodom. Sjajan primjer kršenja zakona i poreske evazije. Sloboda ovim nije dobila apsolutno ništa, ali je zato izgubila mnogo toga Borac se opet bori na pogrešan način Interesantan primjer nam dolazi i iz Banja Luke. Prema informacijama (doduše nepotvrđenim) iz medija u Republici Srpskoj, banjalučki klub formira novo preduzeće preko kojeg će poslovati iz razloga što su računi starog preduzeća blokirani. A ako je suditi prema informacijama od ljudi bliskih klubu, aktuelnom igračkom kadru i radnoj zajednici duguje se već solidan broj plata. Borac je trenutno u sličnoj situaciji kao Velež, ali postoji jedna bitna razlika u pristupu. Dok Borac pokušava pod svaku cijenu da se vrati u Premijer ligu BiH, pa i pod cijenu da se igračima ne isplaćuju plate, Velež polako gradi temelje da ne bi morao svakih nekoliko godina pričati priče o gašenju. U izjavi za sportdc.net, ekonomski analitičar Zoran Pavlović je kritikovao poslovanje Borca, kazavši da je nelegalno i da će klub prije ili kasnije biti kažnjen zbog toga, a jasno je da su njegove riječi primjenjive na cjelokupan fudbal u Bosni i Hercegovini. Famozni pomoćni teren FK Borac koji se gradio godinama. Stanje u ovom trenutku je isto kao i na ovoj slici, teren nije ograđen. Da stvar bude složenija, iz uprave kluba (kojoj treba čestitati što je ovaj projekat privela kraju), rečeno je da plate igračima kasne jer klub želi ograditi terene. Mjesec dana kasnije, ni ograde, ni para, a ni plata Neki klubovi će teško preživjeti Zakon o sportu Klubovi koji za cilj imaju isključivo da se pripoje na velikog sponzora kojeg će crpiti godinama, trošeći novac za bjelosvjetske ublehe od igrača koje nigdje osim u BiH ne mogu pokazivati svoj raskošni talenat, ne trebaju da postoje. Zamislite ambicioznog biznismena koji će u klub plasirati nekoliko miliona maraka godišnje bez da očekuje bilo kakav vid povrata od toga. Niste ga zamislili? Naravno, jer ne postoji. Klub mora imati ciljeve, filozofiju i vrijednosti koje prevazilaze isključiva ostvarenja u Premijer ligi BiH i mora biti dio lokalne zajednice, koji će na mlade ljude prenositi svoj sistem vrijednosti. Sve je ostalo prodavanje šarene laže koje ne može trajati dugoročno. Smiješna je i priča o Zakonu o sportu, kao konačnom rješenju problema naših klubova. Odnosno, ovakav zakon može biti rješenje, ali put do rješenja bit će kraj za mnoge klubove. Jednom kad model hibridnog upravljanja klubovima, gdje su svi vlasnici i niko nije vlasnik, bude zamijenjen modelom gdje su klubovi privatna svojina, ko će htjeti da otkupi npr Borac čiji se dugovi već mjere u desecima miliona maraka? Ko će u Borcu vidjeti šansu za kreiranje velikog i uspješnog kluba? Kad govorimo o Zakonu o sportu u BiH, obično zamišljamo lopte, pune stadione i dvorane, titule i dominacije. Meni na pamet prvo padne ova slika. Ljudi sa slike će omogućiti provođenje privatizacije klubova na način kako je ranije provedena u brojnim kompanijama čiji radnici i po 20 godina ne mogu dobiti svoja prava Kako će svi klubovi biti profitabilni sa trenutnim modelom poslovanja, kad mjesta u Evropi ima za njih 4 i dugoročno može biti jedino manje mjesta, nikako više? Da li je Premijer liga BiH zaista dovoljno kvalitetno takmičenje da Sarajevo, Željezničar, Zrinjski, Široki Brijeg, Borac, Velež, Čelik i Sloboda budu uspješni klubovi, kako finansijski, tako i igrački? Nije, naravno da nije, ali mogu biti uspješni ako budu trošili onoliko koliko imaju, a ostatak potreba ispunjavali kroz angažman mladih igrača. Tada možda iznenade i sami sebe.

Izvor: sport1.ba

Podijelite članak