Bh. sezonci na Jadranu: ‘Zdravo’, mora da ste iz Bosne… Bosanci su nam među najboljim radnicima…

U žestokom ritmu sezonskih poslova, čija su pravila jednostavna – što zaradiš za četiri-pet mjeseci, zaradio si – osiguravaju egzistenciju svojim porodicama

Izvor: Aljazeera Balkan

Piše: Amir Sužanj

Što bi rekli stari ljudi – vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje…

Prošle godine u ovo doba ugostitelji na dubrovačkim ulicama, trgovima, šetnicama i plažama vapili su za turistima. Plaže i hoteli bili su neugodno prazni, mnogi nisu ni otvarali svoje kapije, a fast food restorani spuštali su cijenu i do 50 posto ne bi li nekako privukle dramatično prorijeđene turiste, one koji su imali priliku da dio odmora u godini pandemije ipak provedu na moru.

Godinu kasnije, poslije dugih mjeseci koje je pojela pandemija, sve izgleda drugačije. Uprkos tome što se u sezonu ušlo sa još važećim antipandemijskim mjerama, jadranska obala izgleda neuporedivo živahnije nego prošle godine, mnogo je više turista, a i druge stvari polako dolaze na svoje mjesto. Turističke kompanije, hotelijeri, ugostitelji, građevinske firme, trgovci i drugi poslovni ljudi traže radnike, mnogo radnika… Ako je vjerovati hrvatskim poslovnim portalima, u ovom trenutku na čekanju su zahtjevi za radne dozvole za 5.000 radnika, ali to je samo dio trenutnih potreba hrvatskih kompanija, onaj koji se statistički vodi u rubrici neriješenih zahtjeva.

‘Kući ću kad sezona završi’

“I prije korone trebalo nam je radnika, uvijek smo ih tražili u sezoni, ali ove godine je to još kritičnije. Domaćih radnika gotovo i nema, pobjegli su i potražili nešto pouzdanije u drugim sektorima. Nitko nije bio siguran da i ove godine nećemo doživjeti prošlogodišnju sudbinu. Sve svoje nade polažemo u strane radnike, a Bosanci su nam među najpouzdanijima. Znam da je mnogo šta narušeno, da politika često pravi razdore, ali tako je – većina poslodavaca nema nikakvih problema s bosanskim radnicima”, objašnjava menadžer u jednom od dubrovačkih hotela.

I doista, mnogo je konobara, šankera i trgovaca koji nas “pročitaju“ po prepoznatljivom bosanskohercegovačkom narječju i pozdravljaju srdačnim smiješkom, u kojem se odmah vidi “zemljačka“ prisnost. Neki nas prepoznaju kad čuju samo jednu riječ.

“Sinoć mi rekoste ‘zdravo’, mora da ste iz Bosne“, osmjehuje nam se veseo mladić, jedan od konobara u restoranu na samoj šetnici u pitomoj uvali na Lapadu. U opisu radnog mjesta mu je i da ljubazno pozdravlja prolaznike, potencijalne goste restorana, pa je tako čuo i pozdrav iz “svog kraja“. Iz Zenice je, kaže, i došao je da radi. Dobro mu je na sezonskom poslu. Na pitanje kad će kući, odmahuje rukom: “Ah, kad… kad sezona završi.“

Kad te vani ‘potjera’ rođena zemlja…

Teško je u ovom trenutku, kad se još podnose zahtjevi za radne dozvole, pronaći podatak koliko je sezonskih radnika iz Bosne i Hercegovine na hrvatskom Jadranu, ali već na prvi pogled jasno je da ih je mnogo, ne samo u ugostiteljskom sektoru, nego i među građevincima. Rade na privatnim objektima, u građevinskim kompanijama koje grade šetnice i na drugim sličnim poslovima.

“Sezonac sam godinama, od toga mi porodica živi, ali prošle godine nisam mogao raditi zbog pandemije. Ne znam ni kako sam preko glave preturio godinu, što zaradim preko ljeta, to mi je uglavnom sve“, priča 45-godišnji Travničanin, koji od maja, kako kaže, “arbajtuje“ na Makarskoj rivijeri.

Brojni radnici iz Bosne i Hercegovine koji godinama u ljetnoj sezoni rade na Jadranu prošle godine podijelili su njegovu sudbinu. Mnogi su praktično ostali bez prihoda za život, jer u svojoj zemlji ne mogu pronaći bilo kakav pouzdaniji posao, pa su jedva dočekali da se ovog ljeta otisnu put Jadrana na sezonske poslove i ništa im ne pada teško. Naporno je, radi se mnogo i u teškim uslovima, na vrućini, cijelo ljeto i dobar dio jeseni daleko od kuće i porodice, ali to je mnogo bolje od prošlogodišnje pandemijske “besposlice“ i krajnje neizvjesnosti života bez prihoda od sezonskog rada.

Čudni su tokovi života i historije

Priče ovih ljudi zapanjujuće su slične. U žestokom, bespoštednom ritmu sezonskih poslova, čija su pravila jednostavna – što zaradiš za četiri-pet mjeseci, zaradio si – osiguravaju egzistenciju svojim porodicama i pritom nastoje ostaviti imidž pouzdanih radnika, kako bi i naredne godine imali otvorena vrata poslodavaca. Žive, rade i stanuju daleko, a u isto vrijeme uglavnom imaju obavezu i teret domaćina u odsustvu u svojim domovima. U vrijeme noćnog odmora od napornog dana, kako kažu, more ih “domaće“ brige, vezane za kuću, porodice, djecu… Malo šta od ambijenta odmora, plaže i mora imaju vremena vidjeti, a većina njih je u poziciji da sve te mjesece razmišlja o tome kako će uštedjeti što više od sezonske zarade. I tako iz godine u godinu…

Slušajući životne priče ovih ljudi, čovjek odjednom pomisli kako su čudni tokovi života i istorije. Nekad davno, u godinama poslije Drugog svjetskog rata, kad je turizam na moru bio još u samim povojima, dalmatinski zidari dolazili su s proljeća do kasne jeseni u Bosnu, da od kamena grade kuće, škole, mjesne urede, seoske ambulante… Bili su to vrsni majstori sa čekićem i dlijetom, koji su u kamen znali udahnuti i vještinu, i ljepotu. Nicale su građevine pod njihovom vještom rukom, danju su radili, a noći provodili u priručnim objektima, drvenim kolibama uz građevine na kojima su radili ili u skučenim sobičcima u blizini gradilišta.

Baš kao i sezonski radnici iz Bosne i Hercegovine danas na Jadranu, noću bi razmišljali o svojim dalekim domovima i brinuli brige svojih uglavnom siromašnih porodica uz more, koje su živjele od ribe i škrtih njivica uz obalu. U samu jesen, kad se na bosanskohercegovačke riječne doline i visoravni počnu navlačiti jesenje magle i tamni vlažni oblaci, odlazili bi kući, u svoju Dalmaciju – tek da prezime i da dočekaju prve proljetne sunčane dane, pa onda nazad u ono što se danas naziva sezonskim poslovima.

Kako su Bosanci ‘zamijenili’ Dalmatince

Eksplozija turizma sve je promijenila. Za samo tridesetak godina gradovi i područja uz more polako su se razvili u turističke centre, pa vrsni dalmatinski zidari više nisu bili primorani građevinske sezone provoditi po bosanskim brdima teško zarađujući novac za život. Sezonske migracije dobile su obrnuti smjer, pa posljednjih decenija bosanskohercegovački radnici idu u Dalmaciju i druge dijelove Jadrana da grade kuće, vile, hotele, ili da rade kao konobari, kuhari, vozači, trgovci…

Točkići civilizacijskog razvoja i promjena često su nepredvidivi i iznenada promijene mnogo šta u životima ljudi u nekom vremenu. Građevinski majstori s mora pedesetih godina prošlog vijeka dolazili su u Bosnu ne nazirući nikakvu nadu da će muka njihovog teškog sezonskog života nekad nestati… A ipak je prestala razvojem turizma.

Ali, šta li bi, dragi Bože, trebalo da se dogodi pa da i sezonski radnici iz Bosne i Hercegovine, baš kao nekadašnji dalmatinski majstori, više ne moraju ljeta provoditi radeći na plavom moru, pod užarenim suncem, daleko od svojih porodica i domova?