Bh. vojnikinje: Služile smo u ratnoj zoni

Piše: Z.P./12.09. u 21:14/Kategorija: BiH, Vijesti

„Svjesni smo bili da odlaskom u Afganistan idemo u ratnu zonu, a ne na izlet i da smo napad mogli očekivati svakog dana, ali smo svojima kod kuće govorili kako je sve u redu i da ne brinu“, priča Selma Haskić, jedna od četiri pripadnice Oružanih snaga Bosne i Hercegovine koja je dobila priliku učestvovati u mirovnoj misiji u toj azijskoj državi.

Vojarnu u Zenici Selma je na pola godine zamijenila bazom Bagram, smještenom podno planinskog lanca Hindukuš, i bila dio bh. kontigenta koji je usko surađivao s američkim koalicijskim snagama. Za svoj angažman pripadnici i pripadnice Oružanih snaga BiH dobili su samo pohvale od američkih kolega.

No, angažman koji je završio ovog ljeta nije bio ni malo lak, niti lišen opasnosti. O tome svjedoče i riječi Selmine kolegice Aide Suljić.

Josipa Zvirac, Pera Andrić i Aida Suljić [Ustupljeno Al Jazeeri]

„Nismo govorili porodicama što se tamo događa. Oni su imali sliku s TV-a i ta slika nije bila bajna, ali kad smo stigli tamo pokušali smo prikazati bolje i ljepše strane svega toga jer su Amerikanci napravili puno stvari da olakšaju sebi život, uključujući zabavu, vježbe, kino, čak i ples, posjete poznatih osoba iz Amerike. Te pozitivne stvari smo prenosili porodici, ali o opasnostima nismo govorili“, priznaje Aida.

A opasnosti nije manjkalo, jer su šumovite padine Hindukuša bile idealne za skrivanje pobunjenika i raketne napade na bazu Bagram, smještenu u kotlini.

DRUGAČIJA SLIKA O AFGANISTANU

„Iako se mirovnih misija u BiH ne sjećam, mogu stvoriti sliku koliko je to bilo značajno za našu državu i za naše narode. Danas vidim koliko je to imalo efekta i koliko nam je pomoglo da krenemo dalje. Vjerujem da će sve to pomoći i Afganistanu, koliko god to bilo komplicirano“, kaže Aida Suljić.

Selma Haskić priča o iskustvima komunikacije s lokalnim stanovništvom koje je radilo u bazi, pri čemu je imala priliku čuti njihova životna iskustva, pa sve to uporediti s bh. prilikama.

„Sâm razgovor s lokalcima donosi jednu stranu priče. Onda vidite sliku na TV-u koja nešto drugo, a ono što vidim i mislim je nešto treće. I kad sve to skupim, drugačiju sliku dobijem i o toj državi, i o tim ljudima, i o njihovoj kulturi. Vjerujem da smo barem malo uspjeli pomoći vraćanju mira i još mi je draže da sam učestovala u jednoj jedinici iz naše države koja je pomogla Afganistanu“, govori Selma.

„Često je bilo nezgodnih situacija, nekad i dva puta sedmično, a nekad i dva puta dnevno, no postupa se po procedurama i Boga moli da ne padne blizu tebe. Iako je baza imala dobar odbrambeni sistem za projektile kojima su najčešće napadali, svejedno se znalo dogoditi da neki od njih i prođe, pa se taj zvuk svima urezao u sjećanje. Taj dolazeći zvuk i mjesec dana po povratku sam znala čuti“, dodaje Selma.

Opravdali ukazano povjerenje

Bez obzira na sve opasnosti, bh. kontigent na vrhunskoj razini obavio je povjerene zadatke i opravdao ukazano povjerenje, kao što su to radili i njihovi prethodnici, ali i nasljednici, pričaju pripadnice Oružanih snaga BiH. A povjereni zadatak za 45 pripadnika bh. vojske nije bio nimalo banalan – čuvali su zapovjedništvo američkih oružanih snaga. Brinuli su o sigurnosti zapovjednog mjesta, te provjeravali svakoga tko je ulazio u tzv. compound, bez obzira bili to Amerikanci ili domaće stanovništvo koje je radilo na pomoćnim poslovima.

„Iznenadilo me je kad smo došli i vidjeli što nam je zadatak. Tu je cijela komanda koja je bitna za cijelu bazu, ali i provinciju, a mi smo bili odgovorni za sve to. Morali smo imati potpunu koncentraciju i pažnju“, priznaje Selma.

Izravno su surađivale s američkim vojnicima, o kojima pričaju kako su vrhunski spremni i isto tako logistički, tehnički i u svakom pogledu opremljeni, pa zato i gode njihova priznanja. Kažu i da su „naglasak stavili na profesionalnu komunikaciju jer su željeli odraditi misiju kako treba i predstaviti svoju zemlju u najboljem svjetlu, pogotovo u pogledu spremnosti, znanja i vještina“.

Dolazeći zvuk projektila i mjesec dana po povratku sam znala čuti, priča Selma Haskić [Haris Kustura]

„To nam je bilo ključno i uklopili smo se jako fino, pa smo na kraju shvatili – ako nismo bolji, nismo ni gori i sigurno, kao Oružane snage BiH, možemo rame uz rame u bilo koju operaciju s njima“, tvrdi Selma.

Želja od malih nogu

NIJE MALA STVAR ČUVATI AMERIKANCE

Treća rotacija Oružanih snaga BiH koja je služila u mirovnoj misiji u Afganistanu vratila se početkom ljeta, a već su ih zamijenile druge kolege. Među 45 pripadnika bh. vojske koji su uspješno obavili misiju bio je i kapetan Dragan Milošević.

„U početku je, kao i prema svakom novajliji, postojala određena doza rezerve, zadrške u odnosu i dodjeljivanju zadataka, povjeravanju dužnosti na izvršenje. Međutim, Amerikanci su vrlo brzo došli do zaključka da možemo u potpunosti da izvršimo to što je stavljeno pred nas, da smo u dovoljnoj mjeri obučeni za to, a nakon nekog vremena dali su nam potpunu samostalnost. I na kraju, što je vrlo važno, povjerili su nam da ih čuvamo, a nije mala stvar da obezbjeđenje komande predaju u ruke pripadnicima druge vojske u potpunosti“, priča Milošević.

Ponosan je što je bio tima koji je uspješno obavio zadatak, ali i pokazao opredijeljenost svih pripadnika Oružanih snaga BiH za mir – i u svojoj državi, i u svijetu. „Mogli smo čuti samo riječi hvale, a oni su mogli vidjeti da, iako smo mala i siromašna zemlja, naši vojnici ni u čemu ne zaostaju za njihovim vojnicima izuzev u tom materijalnom segmentu“, zaključuje.

Tokom polugodišnje misije nisu imale priliku izaći iz baze, ali im je želja jednog dana vratiti se u Afganistan – drugačiji, mirniji, bolji. Takvu želju s njima dijeli i njihova kolegica Josipa Zvirac iz Novog Travnika, koja je također služila u istoj rotaciji sa Selmom i Aidom, te Perom Andrić, koja je na službi u Tuzli. Te su četiri djevojke dostojno branile boje Oružanih snaga BiH u Afganistanu.

„Odlazak u mirovnu misiju u Afganistan je životno iskustvo koje ću pamtiti. Oduvijek sam željela otići u mirovnu misiju i čekala pravo vrijeme za to – da budem dovoljno zrela i mogu odgovoriti na sve te odgovorne zadaće, jer nije jednostavno otići na šest mjeseci u jedan novi svijet, gdje je rat“, priča Josipa.

Detaljno se upoznala s prilikama u Afganistanu, kao i s ulogom mirovne misije, a kad je podijelila s roditeljima svoju zamisao o odlasku osjetila je da im „baš nije bilo drago, iako su je podržali u odluci“.

„Na kraju su bili ponosni na mene što sam uspješno završila sve te zadaće, a ja sam bila prezadovoljna odnosom koalicijskih snaga prema nama i onome što smo tamo predstavljali. Objasnili smo im i gdje je Bosna i Hercegovina, ali i da to nije neka necivilizirana zemlja, nego zemlja u kojoj ljudi normalno žive, školuju se i uče strane jezike, rade i od toga pokušavaju živjeti“, prepričava.

Prisjeća se i kako joj je odlazak u mirovnu misiju zapravo ispunjenje želje iz ranog djetinjstva kad je svjedočila dolasku misije UNPROFOR-a u BiH.„Jednom prilikom vidjela sam djevojku s plavom kacigom na glavi koja je dijelila čokoladice nama djeci. Osjećala sam se sretno što su prisutni među nama i rekla sam sestri, koja je poznavala engleski jezik, da joj kaže kako ću, kad porastem, i ja biti UNPROFOR. I to mi se ostvarilo“, priča Josipa.

Josipi Zvirac je odlazak u mirovnu misiju zapravo ispunjenje želje iz ranog djetinjstva [Haris Kustura]

Velika joj je želja bila, dok je boravila u Afganistanu, da se susretne s tamošnjom djecom i da napravi isto što i pripadnica UNPROFOR-a nekad, ali sigurnosni uvjeti to nisu dozvoljavali. I zato ponavlja želju, kakvu imaju i Selma, i Aida: „Iskreno želim Afganistanu sve najbolje i da postane jedna civilizirana, samostalna država jer sam se na poseban način povezala s tim ljudima i njihovom nesrećom. Znam da je pred njima dug i težak period, a ja uistinu želim da ponovno odem u Kabul i vidim sve to što nisam vidjela ovom prilikom, a posebno nasmijanu djecu“.

Izvor: Al Jazeera