Portal 072info

BiH najugroženija od mina u Evropi

U BiH je trenutno oko 1.000 kilometara površine koja je pokrivena minama, što je izdvaja kao najugroženiju zemlju u Evropi. Ovo je za Oslobođenje kazao Tarik Šerak, šef Odsjeka za upravljanje protivminskim aktivnostima BH MAC-a.

Faktor zaboravnosti

On pojašnjava da je u BiH donesena treća strategija protivminskog djelovanja za period 2018-2025, do kada je planirano uklanjanje svih mina u BiH. Za taj posao, ističe on, treba 336 miliona KM.

Pored mina, demineri obavezno uklanjaju i NUS (neeksplodirana ubojna sredstva – trombloni, zvončići, granate…).

“Sve što se nađe standardnom metodom – pipalicama i metal-detektorom čisti se. Tom metodom čisti se sve do dubine od 10 cm, ali niko ne garantuje da NUS-a nema na većim dubinama. Sarajevo je puno NUS-a. Metar ispod zemlje Bog dragi zna šta se može naći. Kad smo pored naše zgrade kopali plin, našli smo dvije osamdeset dvojke na trasi gdje idu cijevi. Obje su bile na dubini od 75 cm”, kaže Šerak.

Samo deminiranje terena je relativno jednostavno, dodaje naš sagovornik, ali veći problem je traženje minski zagađenog područja na sumnjivoj površini.

“To se zove netehničko izviđanje i taj posao radi Centar za uklanjanje mina. Minski sumnjiva površina se nalazi između linija zaraćenih strana. Međutim, samo minsko polje čini dva-tri posto te sumnjive površine i veliki problem ga je pronaći. U netehničkom izviđanju prikupljaš sve do sada raspoložive informacije i analiziraš ih. Treći korak je traženje dodatnih informacija. Poslije 20 godina ljudi su otvoreniji za razgovor o tome gdje su mine, međutim, naruku nam ne ide faktor zaboravnosti. Ne moraju informatori ići i pokazati nam gdje su mine, dovoljna je informacija o količinama, tipu miniranja i koje su mine postavljene. Sad, evo, imamo konkretan zadatak blizu Hadžića. Tu su bili položaji VRS-a, a nasuprot Armiji BiH. Prije 20-ak dana tu je otvoren zadatak agenciji UEM. Mi smo to područje analizirali, ali u međuvremenu našli smo nekadašnje borce VRS-a koji su nam dali zlata vrijedne podatke o minama ispod kolskih puteva, na 15-ak metara postavljali su mine, a o tome nema zapisnika. Te mine su već nađene, a da nije bilo informatora, mnogo više vremena i novca bismo potrošili da ih nađemo”, kaže Šerak.

On dodaje da je spomenuto područje pored Hadžića širine 2-2,5 kilometara. Da bi se očistilo od mina, agenciji UEM trebaće oko tri mjeseca. MAC je na pripremu ovog posla potrošio najmanje mjesec, dok su obavljeni razgovori sa mještanima, pronađeni podaci o položaju mina…

“Na sumnjivom području kod Hadžića sigurno nije sve pod minama. Ali ko smije reći ovdje ih nema a da ne pretražiš ili provjeriš. Svi znamo kako su se u ratu postavljale mine i da često nije bilo zapisnika o tome. Srećom da se javljaju ljudi. Dobili smo podatke za lokaciju na Kupresu, gdje su nedavno poginuli demineri. Kad su ljudi čuli za nesreću, javio se jedan čovjek i rekao gdje je postavljen određeni broj mina”, kaže Šerak.

Što se tiče područja BiH, uglavnom su postavljane mine bivše JNA. Veliki je broj nagaznih mina PMA-2, takozvanih pašteta, koje je teško naći jer imaju malo metala u sebi. Najgora od svih protivpješadijskih mina je PROM1 odskočna mina. Lako ju je naći metal-detektorom, ali ju je teško razoružati. Radi se o poteznoj mini koja u krugu od 50 metara sije smrt.

“Nijedan pancir ili deminerski šljem ne može od nje zaštititi. Naša pravila su striktna. Nestabilne mine, a takve su skoro sve, jer stoje već 20 godina, uništavaju se na licu mjesta. Međutim, veliki broj mina demineri skidaju i nose na uništavanje. PROM1 nije takva mina. Demineri su ih mnogo skinuli, ali dosta takvih mina je i eksplodiralo”, upozorava Šerak.

Prema njegovim riječima, veliko je pitanje koliko se mine smiju dirati nakon što su toliko bile na zemlji.

“Dva deminera koja su nastradala na Kupresu naišla su na minu sličnu PROM-u. To je prototip mine koji se počeo proizvoditi prije rata u Priboju. Radi se o rasprskavajućoj mini postavljenoj na štap. Demineri su je rijetko nalazili jer je bila u fazi ispitivanja. Ona je hermetički zatvorena i ima sve uslove da opstane. Dosta drugih mina vremenom korodira. Mnoge od njih zato ne mogu eksplodirati, međutim, neke od njih ipak eksplodiraju. Hercegovina je poznata po vrućini. Paštete su tamo skoro sve aktivne jer je tlo ocjedito, tako da obično nisu u vlazi i zato im upaljač radi. Postavljali su ih ispod kamenja pa ih je vrlo teško uočiti”, veli Šerak.

image

Minska karta BH MAC-a Hadžića i okoline

Dodaje da su Sarajevo i Istočno Sarajevo obuhvaćeni programom koji finansiraju SAD i prema kojem se planira da će mine biti očišćene do 2020. Već su neke opštine proglasile da su očišćene od mina poput opštine Centar. Ilidža je to uradila prošle godine nakon što je završeno deminiranje prema Visokom. Sad su na redu Hadžići. Najveći problem s minama je, kako Šerak ističe, u srednjoj Bosni.

“Ona je u velikoj potkovici. Od Busovače, preko Travnika, Donjeg Vakufa, Bugojna… Tu je i USK. Mine su kod Bihaća i do Kladuše. Od Srbljanskog platoa pa prema sjeveru. Veliki problem je i na dobojskom području na koje se nadovezuju Zavidovići i Maglaj. Postoji veliki problem što se mina tiče i u Posavini – distrikt Brčko i opštine oko njega, tzv. koridor. Ali, taj prostor se postepeno rješava jer lokalna vlast u Brčkom izdvaja novac za deminiranje. Godišnje preko milion KM”, ističe Šerak.

On navodi da do 2025. možda neće biti riješena samo područja treće kategorije (šumska područja poput dijelova Bjelašnice, Treskavice, Prenja…). Tamo nema mnogo stanovništva i zato nema zainteresovanosti donatora. Ali, u posljednje vrijeme kao donatori javljaju se preduzeća poput Hercegbosanskih šuma koje žele očistiti područja pod šumom koja koriste. Tako je od Kupresa prema Livnu i Grmeču od mina dosad oslobođeno 10 km kvadratnih.

Najveći kapacitet za deminiranje imaju OSBiH (više od 30 timova), potom Civilna zaštita. Pored toga, u BiH ima 25 deminerskih organizacija. BH MAC insistira na tome da svaka deminerska organizacija mora biti akreditovana, a akreditacija se dobija na dvije godine. U 2019. izdata su 52 ovlaštenja za deminere. Svaki deminer godišnje obnavlja svoje ovlaštenje, a sva deminerska oprema mora proći testiranja.

“Naši ljudi iz BH MAC-a obavljaju netehničko izviđanje i otvaraju svaki zadatak. Naši ljudi procjenjuju da li neka agencija ima dovoljno resursa da obavi zadatak i tad ih dovodimo na teren i obavljamo inspekcijski pregled. Gleda se da li agencija ima deminersko osiguranje – 100.000 KM za smrtnu posljedicu, 200.000 za invalidnost.

Pravila rada

Deminiranje je jedna od rijetkih struka koja ima normu maksimalnog rada. Zavisno od terena, deminer dnevno smije raditi najviše pet sati s prekidima. Ne radi kad je niska temperatura, kad je kiša i sl. Deminer dobije maksimalno 80 kvadratnih metara i ako agencija uradi više prostora nego što je obuhvaćeno dnevnim planovima, dobija kaznu i vraća se da ponovo uradi to područje. Određeni maksimum rada daje se da bi se zaštitili demineri od pretjerane eksploatacije i od moguće nesreće. Izvedbeni plan agencije se ne može napraviti da se neko područje uradi brže nego je to teoretski moguće. Ali, veliki broj nesreća dešava se zbog odstupanja od procedura. Nesreća na Kupresu specifična je jer je bilo prisutno više osoba od propisanih. Trojica ih je bilo minimalno, a pravilo je da mora ići samo jedan deminer”, veli Šerak.

OSLOBOĐENJE / DRAGAN PAVLOVIĆ

Podijelite članak
  • 8
    Shares