Bila je to naizgled obična noć u taksiju, a onda je ušla devojka koja je promijenila sve

Ko se vozio taksijem nekoliko puta zna da i među taksistima i među klijentima ima raznih ljudi, i da nerijetko bude neobičnih situacija, međutim ova priča jednog taksiste se ipak po nečemu razlikuje.

– Ovo mi je posljednja vožnja večeras – reče u sebi taksista. Vozio je od aerodroma do grada već po automatizmu, na autoputu nije bilo nikoga, a djevojka koja je sjedela u kolima nije bila jedna od onih pričljivih, i to mu je u tom trenutku odgovaralo. Razmišljao je da li bi mu život bio mnogo drugačiji da se bavio elektrotehnikom koju je i završio, ali nije mogao da dođe do racionalnog odgovora. Uostalom, nije se mnogo ni žalio što radi kao taksitsta, morao je da počne nešto da radi, žena, dijete na putu i dok se okrenuo već je promijenio tri automobila i četiri taksi udruženja.

– Ja ću ovdje – reče ženski glas iza njega. Taksista se već zamislio, pa je malo falilo da promaši ulicu. Kada je devojka izašla iz automobila, on joj je predao prtljag i stajao nekoliko trenutaka u mraku, uživajući u tišini. Onda je tu tišinu nešto odjednom prekinulo. Blizu njega se začuo pucanj, zatim tup udarac i onda je nastala tišina. Krenuo je ka kolima, utrčao unutra i taman kad je uzeo svoj telefon u ruke, zadnja vrata su se otvorila i na sjedište je sjela ogromna crna figura, koja je ispružila ruku i prstom koji je bio u kožnoj rukavici pokazao pravi i rekao – VOZI!

Taksista je upalio auto i krenuo niz ulicu, pokušavajući da djeluje što smirenije. Figura nije govorila mnogo, u stvari ništa osim smjernica – ovdje desno, ovde lijevo, pravo. Pokušao je nekoliko puta da mu uhvati pogled u retrovizoru, ali mu to nije pošlo za rukom. Uspio je da vidi da u rukama drži torbu djevojke koju je maločas dovezao do kuće.

Počeo je da razmišlja šta je sa njom, da li je živa, da li je samo ranjena ili je ubijena. Nije mu djelovala kao neko ko ima posla sa ovakvim ljudima, a on je UMIO da procijeni čoveka, uvijek se time hvalio. Da li je neko od komšija zvao Hitnu Pomoć? Nije mogao da vjeruje da je u tim trenucima više brinuo za tuđi život, nego za svoj sopstveni. Prilika sa zadnjeg sjedišta i dalje je djelovala smireno, kao da ništa loše nije uradila.

– Znaš, znam da si video sadržaj ove torbe – u jednom trenutku čulo se sa zadnjeg sedišta, – To je glavni razlog zašto sam ušao u tvoj auto, ne smijem ništa da prepustim slučaju. Krenuo je da mu odgovori, ali je dobio jak udarac u pleksus koji mu je skoro izbio sav vazduh. To je bio znak da nastavi da vozi.

Poslije nekih pola sata vožnje, kada su već bili van grada, začuo je – Stani! i čudan zvuk koji je dopirao sa zadnjeg sjedišta. Oblio ga je znoj.

Šta bi ste vi uradili da ste na mjestu taksiste? Ostavite nastavak vaše verzije priče u komentarima.

Telegraf.rs

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE