BILO MI JE 45, A NJEMU 20: Plakala sam i molila ga da me ne siluje, a on mi je rekao kako mora jer nema ženske već mjesec dana!

“Voljela bih da me je ubio nego što mi je to uradio. Ne može se opisati riječima strah u čovjeku – kad je noć, kad je pod oružjem, ne znaš ni ko je ni šta je, tjera te da se skineš. Skinuo me i silovao”, priča 64-godišnja H.M. prisjećajući se jula 1995. u Srebrenici.

I nakon 19 godina, proganja je ova noć, puna neizvjesnosti i patnje. Tada je imala 45 godina, a mladić koji ju je silovao, prema njenoj procjeni, imao je oko 20. Sve što zna o njemu jeste da je bio vojni policajac.

H.M. je rekla da su, nakon što su srpske snage zauzele Srebrenicu, vojnici odveli nju i njenog povređenog muža zajedno sa drugim bolesnim i ranjenim ljudima, do kuće u kojoj su živjeli izvjesni Savo obućar i Sulejman.

Drugu noć u kući, vojni policajac ju je odveo na sprat, gurnuo u sobu, a potom bacio na spužvu, spustivši pušku pored sebe.

“Natjerao me da se skinem. Plakala sam i molila da to ne radi. On je meni izgledao kao da ima 20 godina. Govorila sam mu: ‘Ja sam stara žena, mogu ti biti majka.’ Rekao je: ‘Ja sam mjesec dana na terenu, ja nemam ženske, ja hoću…’ Osjećaš jednu gadost, odbojnost. Da sam imala neku snagu, ja bih ga sigurno ubila. Ponizio je mene, mog muža… on nas gazi, gazi našu ličnost…”, kaže H.M.

Dodaje kako ju je tjerao da ga oralno zadovoljava, i da je poslije počela povraćati.

Nakon što se obukla i izašla iz sobe u kojoj je silovana, primijetila je da taj vojni policajac vodi njenog supruga. Međutim, drugi vojnik ga je prepoznao i rekao da ga ne dira, jer je dobar čovjek.

Mladić koji je nju silovao, kako kaže, kasnije je silovao staricu koja njoj može biti majka.

O onome što je doživjela i vidjela dala je izjavu policiji u Tuzli, 20 dana nakon izlaska iz Srebrenice.

“Preživjela sam strah, istjerana sam iz svog mjesta, silovana sam, poveo mi je čovjeka da ga zakolje… Zašto da ćutim? Nije u Srebrenici samo bilo ubijanje muškaraca, tu je bilo silovanje žena. Čula sam da ima djevojaka koje su silovane i ubijene”, kaže H.M.

Iako je više puta davala izjave istražnim organima, još nije pozvana da svjedoči na sudu.

Zbog svega što je doživjela, kaže, i danas pije lijekove, a noć joj protiče u morama.

“Sanjam kako idu, bježim, molim da me ne diraju, molim da mi ne ubiju čovjeka, vrištim… Kad se probudim, ne znam za svoje noge, treba mi poslije najmanje sat vremena da shvatim da sam u svojoj kući”, objašnjava.

Kaže da su druge silovane žene s kojima je razgovarala u sličnoj situaciji. Neke ne žele javno da progovore zbog straha i stida.

“Mi smo malo ovdje u Srebrenici kao malograđani, vaspitani smo na neki način patrijarhalno, mala je sredina. Mislim da ih je stid ili se boje reći braći, djeci, ima i toga dosta. Boje se da kažu ko je to uradio, boje se da će im zapaliti kuću, jer je bilo i toga”, priča H.M.

H.M. sada ponovo živi u Srebrenici, nedaleko od mesta na kome je silovana pre 19 godina.

“Jako loše se osjećam kad prođem pored kuće Save obućara i Sulejmana, te dvojne kuće… Meni se ta slika vrati…”

U julu 1995. godine, nakon što su srpske snage zauzele Srebrenicu, 18-godišnja H.T. silovana je u šatoru u blizini Fabrike akumulatora u Potočarima. Silovana je 40 dana nakon poroda, dok je još krvarila, a počinitelj ju je prethodno onesvijestio.

Prije odlaska u Potočare, H.T. je bila u Srebrenici, gdje je, kako kaže, bilo jako granatiranje. Muž joj je rekao da s djecom ide prema Potočarima, gdje je bila baza Holandskog bataljona, a on je sa bratom, ocem i puncem krenuo preko šume da prijeđe na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (ABiH). Ona je kasnije saznala da su svi ubijeni.

H.T. – čiji je identitet poznat redakciji BIRN-a – priča kako je, dok je išla prema Potočarima, pored puta vidjela tijela ubijenog djeteta, žene i muškarca koji su stradali od granata.

“Vidim pored puta jednu staricu, leži. Granata joj je otkinula bradu. Uzmem pelenu od moje bebe da joj to vratim gore, jer je sve bilo iscijepano i iskidano na dijelove. Uspjela sam joj dati tu pelenu da pokupi to, ali krv i dalje teče”, prisjeća se H.T.

Kada je došla u krug Fabrike akumulatora, H.T. je vidjela kako ljudi padaju u nesvijest zbog sparine jer nije bilo vode za piće.

“Kanta je bila pored puta, iz humanitarne, u njoj suhi keks, sav je bio pozelenio. Rukom izbrišem onu prašinu sa keksa, skinem ono zeleno i dam sinu da pojede”, kaže H.T.

Tokom noći H.T. je, kaže, čula vrisku žena i djece, te da je neko govorio “kolju nas”.

“Vidim iz fabrike kroz prozor, svanulo je jutro. Nemamo šta da jedemo, djeca traže, djeca plaču, nemamo vode… Otišla sam kroz žito do potoka, ali vidjela sam tu tijela ubijenih ljudi, nisam od straha mogla da naspem vode. Vratila sam se u fabriku”, prisjeća se H.T.

Ubrzo, kako kaže, došao je Ratko Mladić, tadašnji komandant Vojske Republike Srpske (VRS), sa konvojem.

“Viče: ‘Nemojte se, narode, plašiti, sad ćemo mi vas nahrniti’, i baca hljeb. Ne daje hljeb u ruku, nego baca, a narod se gura i jedno preko drugog trči da uhvati hljeba. Sve svi gaze, guše se, jedni druge ne vide”, kaže ona, ističući da je Mladić onda rekao da će ići za Tuzlu.

Kasnije je dobila obećanje da će dobiti hranu za bebu, zatim su je odveli do šatora i rekli joj da sačeka, da će donijeti hranu. Međutim, umjesto toga je maltretirana.

“Samo se pojavila ruka i udarila me u glavu. Kako me udarila, ja sam pala i izgubila svijest. Samo sam ujutru čula plač mog sina, kaže: ‘Mama, hajde ustani, ide ti krv…’”, prisjeća se H.T.

Tada je, kaže, vidjela da joj je majica pokidana i da su joj grudi mokre.

“Pogledala sam dolje niz noge i vidjela krv. Ne mogu nikako na noge da ustanem, ne mogu da hodam. Išla sam na koljenima, ali nisam mogla, i tu sam se onesvijestila”, priča H.T.

Sljedeće čega se sjeća, kaže, bilo je da se probudila u bolnici u Kladnju. Pamti da ju je tresla groznica i da joj je bila prikopčana infuzija.

Nedugo zatim, doktor joj je donio bebu i stavio joj je na grudi.

“Ona tako miriše, nikad neću zaboraviti miris njenog tijela. Tako mi miriše na nešto lijepo, nešto nevino, nešto što je željno života. Jednostavno želi da živi, na život miriše”, kaže H.T.

Nakon deset godina, uz stručnu pomoć psihologa progovara o onome što je preživjela u Potočarima.

“Nisam više mogla da se nosim s tim problemom. Bio je teret u meni, to mi je ušlo u kožu, u srž, u kosti. Osjetila sam da ću puknuti, ne može mozak više da funkcioniše. Ne mogu više da razgovaram, osjećam gušenje, strahove, ne mogu da dišem, jednostavno trebam da s nekim razgovaram”, pojašnjava ona.

Smatra da još nije “izliječena” od onoga što je preživjela u Srebrenici.

“To je bol, mrlja koja će ostati možda dok sam živa…”, kaže ona.

balkaninsight.com