Bivši izraelski premijer: Netanyahu je želio rat u Iranu, Trump nema nikakav plan

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu ne pretvara se da ima razrađen plan za Iran nakon smrti vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khameneija. Upravo suprotno, kaos i unutarnji sukobi u Teheranu i šire savršeno bi mu odgovarali.

Godinama je Netanyahu bio pokretačka snaga vojnih akcija i sabotaža usmjerenih protiv nuklearnog programa Islamske Republike i njezine klerikalne vlasti. Sada, nakon Hameneijeve smrti, Netanyahu je blizu ostvarenja svoje najveće političke ambicije, neutralizacije iranske prijetnje, piše Politico.

Izraelski plan za “dan poslije” uvelike se oslanja na sreću i hrabrost miliona Iranaca. Očekuje se da bi narod, od Tabriza do Zahedana, masovnim protestima trebao srušiti brutalni sigurnosni aparat režima, bez jasne vizije kakva bi vlast mogla naslijediti teokraciju.

Netanyahu je u subotu navečer pozvao Irance da se “oslobode tiranije” i iskoriste “priliku koja se pruža jednom u generaciji” za svrgavanje diktature. “Izađite masovno na ulice” i “obavite posao”, poručio je. Sličnu strategiju slijedi i američki predsjednik Donald Trump, koji tvrdi da Iranci imaju “najveću priliku” da “vrate” svoju zemlju.

Netanyahu vjeruje da će iz svega izaći kao pobjednik, čak i ako narodni ustanak koji priželjkuje gurne zemlju u nasilne nemire. U idealnom scenariju, u Teheranu bi se uspostavio prijateljski režim. No, Izrael se često vodi realpolitičkom procjenom da i nemiri mogu služiti njegovim interesima.

To je bilo vidljivo u Libanonu i Siriji. Netanyahu nije pomagao libanonskim vlastima u naporima da discipliniraju šijitsku miliciju Hezbollah niti da ih prisile na razoružanje. Činio je upravo suprotno, nastavljajući zračne i bespilotne napade.

Slično tome, stvarao je probleme novom vodstvu u Damasku podržavajući manjinu Druza. Na palestinskim teritorijima, Netanyahu je često optuživan da iskorištava podjele između Hamasa i Palestinske samouprave. Logika je jasna. Ako su zemlje zaokupljene unutarnjim političkim sukobima – pa čak i građanskim ratom – ne mogu se konsolidirati i okrenuti protiv Izraela.

Stoga bi bilo pogrešno misliti da je Netanyahuov jedini cilj stabilnost u Teheranu. Nestabilnost također funkcionira. Ako je Iran preslab da pokreće centrifuge za obogaćivanje urana i podržava Hezbollah u Libanonu i Hutije u Jemenu, i to je pobjeda.

Cilj rata s Iranom, prema Netanyahuovom savjetniku za vanjsku politiku Ophiru Falku, jednostavan je: “Pobijediti.” U poruci za Politico dodao je da bi pobjeda nastupila kada bi “prijetnja koju predstavljaju ajatolahov režim i njegovi saveznici bila uklonjena.” Na pitanje što izraelska vlada misli da se događa unutar režima, Falk je odgovorio gotovo nonšalantno: “Vidjet ćemo što će se dogoditi.”

Bivši izraelski premijer Ehud Olmert izjavio je za Politico da ono što su Netanyahu i Trump iznijeli ne predstavlja plan, već samo optimizam. “Bibi je želio rat, a Trump je jedva čekao učiniti nešto izvanredno. Ali ne vidim nikakav plan, samo nadu da će se vlada urušiti”, rekao je.

Strategija slamanja neprijatelja nadmoćnom silom, uz nadu da će uslijediti glatka tranzicija prema benevolentnom režimu, ima lošu povijest, a već postoje naznake da će i u Iranu situacija biti kaotična. Uoči invazije na Irak 2003., general Colin Powell slavno je upozorio američkog predsjednika Georgea W. Busha.

“Ako uklonite vladu i srušite režim, pogodite tko onda postaje vlast i tko je odgovoran za zemlju? Vi. Dakle, ako nešto slomite, vaše je.” Čini se da to ne odjekuje kod Netanyahua i Trumpa, koji smatraju da je sada odgovornost na iranskom narodu.

To je, međutim, velika kocka. Prema izraelskoj javnoj televiziji Kan, Netanyahu je uvjerio svoje ministre da će Khameneijeva smrt skratiti vojnu operaciju jer bi ohrabrila protivnike režima da se pobune. Malo tko sumnja u želju većine Iranaca za promjenom, ali da bi režim pao, nešto bi se moralo slomiti unutar sigurnosnih službi.

Za sada, politička i vojna okosnica države pokazuje otpornost, a masovni nemiri posljednjih godina dočekani su brutalnom silom, uhićenjima i pogubljenjima. Kome bi se Revolucionarna garda trebala predati i tražiti amnestiju?

Iako je Iran izgubio mnoge svoje vođe, ipak je uspio pokrenuti osvetničke napade diljem Zaljeva i istočnog Mediterana. Revolucionarna garda obećala je “osvetu” i najavila “najrazorniju ofenzivu” u iranskoj povijesti, navodeći da je provela šestu fazu svoje operacije protiv američkih baza na Bliskom istoku i protiv Izraela.

Sve to sugerira da struktura režima za sada opstaje. “Pripremili smo se za ovakve trenutke i imamo planove za sve scenarije, pa tako i za vrijeme nakon mučeničke smrti cijenjenog imama Khameneija”, rekao je Mohammad Bagher Ghalibaf, predsjednik iranskog parlamenta.

Ali Larijani, tajnik Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, najavio je da će biti uspostavljeno tročlano vijeće koje će činiti predsjednik Masoud Pezeshkian, tvrdolinijaški šef pravosuđa Gholamhossein Mohseni Ejei i Alireza Arafi, član Vijeća čuvara. Vijeće će vladati dok Skupština stručnjaka ne izabere novog vođu.

Nema sumnje da će Izrael pokušati omesti privremeno vijeće i proces izbora nasljednika, kao što je to činio svojom strategijom obezglavljivanja prošle godine u Libanonu, ciljajući moguće nasljednike vođe Hezbollaha Hassana Nasrallaha. No, za sada se čini da različiti ogranci iranske države, od kojih su mnogi djelovali poluautonomno pod Khameneijem, i dalje funkcioniraju.

Bivši premijer Olmert također je bio oprezan glede mogućeg kolapsa. “Bit ću iznenađen ako Iran promijeni svoju prirodu nakon ove faze”, rekao je. “Sirijski vođa Bašar al-Asad pobio je više od pola miliona svojih građana i otjerao milijune u izbjeglištvo, a trebalo je deset godina da mu se režim uruši.

Iran ima 90 milijuna stanovnika. Režim će pobiti mnoge, a ni tada možda neće izgubiti kontrolu”, dodao je. Ipak, priznao je da američko-izraelski rat može unazaditi Iran kao vojnu silu, “što samo po sebi uopće nije loše”.

Postoje razni pretendenti koji se bore za preuzimanje vlasti ako se Islamska Republika sruši. Reza Pahlavi, sin šaha svrgnutog 1979., predstavlja se kao privremeni vođa. Tu je i oporbena Organizacija mudžahedina naroda (MEK). Situaciju dodatno komplicira potencijal za regionalne i etničke nemire među Kurdima i Beludžima.

Bivši izraelski mirovni pregovarač Daniel Levy izrazio je bojazan da će vojna intervencija godinama sijati kaos na Bliskom istoku s nepredvidivim posljedicama i da će biti viđena kao “ključni trenutak u izraelskom pohodu na regionalnu dominaciju”.