Bivši tužilac Haškog tribunala Džefri Najs: Bosna je zarobljena, a ljudi izvan nje ne mare baš za to

Autsajderi, poput mene, moraju biti oprezni prije nego što išta kažu nemirnoj naciji kao što je Bosna, mjesto koje je umorno od rata – a i sada plaši se rata. Bolje je oprezno se držati činjenica o kojima mogu govoriti. Ništa drugo.

Moje iskustvo u Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) traje već skoro 16 godina i uključenost u bosanska pitanja otada su bila povremena. Gledajući unazad, oni detalji na koje se sudski advokati i sudije moraju koncentrirati sada izgledaju ili nevažni ili nevidljivi. Široki obrisi bosanske tragedije ispunjavaju um; a s njima i široki zaključci u koje sam siguran bez sumnje.

Mogu odlučiti da Bosnu zaborave

Prvi zaključak u koji sam siguran jeste da neće biti zadovoljstva u vašoj zemlji ako njena historija nije tačno zabilježena.

Drugi zaključak u koji sam isto tako siguran jeste da su Srbi – u Srbiji i u samoj Bosni – bili i jesu krivi. Nije bilo i nema apsolutno nikakvog razloga ili izgovora za ono što su bosanski Srbi i sama Srbija uradili 1990-ih bosanskim muslimanima. To je nešto što svi znaju, osim što oni koji imaju moć da pomognu Bosni mogu odlučiti da to zaborave.

Treća slična sigurnost – pa i vrlo velika vjerovatnoća – jeste da MKSJ proces, ma kako dobronamjeran bio, možda nije tako dobro funkcionirao za Bosnu.

Na moje iznenađenje, moram pitati da li je suđenje pojedincima, a MKSJ može suditi samo pojedincima, sa svih strana sukoba zaista tako dobra ideja. U to vrijeme činila se “fer” idejom, šta god to “fer” značilo. Ali fer prema kome i s kojim posljedicama?

Poslije Prvog svjetskog rata Kajzer (Kaiser) je dobio utočište u Nizozemskoj i bilo je nekoliko prilično slabih suđenja Nijemcima za ratne zločine u Lajpcigu.

Nakon Drugog svjetskog rata na Jalti, Čerčil (Churchill) je želio da nacističko vodstvo bude strijeljano ili zatvoreno bez suđenja. Ruzvelt (Roosevelt) je želio javna suđenja, a Staljin se složio s Ruzveltom na osnovu toga da Rusi vole javna suđenja u propagandne svrhe. Šef kontrašpijunaže britanske službe sigurnosti MI5 Lidel (Liddell) objasnio je neke od razloga Britanije u vrijeme kada su planirana suđenja u Nirnbergu:

– Lično mislim da je cijeli postupak prilično užasan. Glavni tužilac preporučio je da komisija za utvrđivanje činjenica treba usvojiti zaključak da određene ljude treba “ukloniti” (ubiti), a da drugi dobiju različite zatvorske kazne, da to treba iznijeti Donjem domu te dati ovlaštenje bilo kojem vojnom tijelu koje pronađe te osobe u njihovoj oblasti da ih uhapsi i izrekne im kaznu. Ovo je bio mnogo jasniji prijedlog i ne bi donio zakon na loš glas… Čini mi se da nas samo spuštaju na nivo parodija pravde koje se dešavaju u SSSR-u posljednjih 20 godina.

Pobjednik će uvijek biti sudija

Zatim je posjetio suđenje glavnim optuženima u Nirnbergu i napisao je:

– Ne može se pobjeći osjećaju da su Rusi većinu stvari, za koje je 21 osoba optužena da je uradila u periodu od 14 godina, uradili u periodu od 28 godina. Ovo uveliko doprinosi pomalo lažnoj atmosferi cijelog postupka i dovodi me do tačke koja me na neki način najviše zabrinjava, a to je da je sud jedan od pobjednika koji je uokvirio svoju povelju, svoje postupke i svoja pravila dokazivanja kako bi se bavio pobijeđenima.

Jedan od onih kojem se sudilo, nacista rajhsmaršal Herman Gering (Hermann Goring) osjećao se prilično isto dok je čekao odluku o svojoj sudbini, rekavši:

– Pobjednik će uvijek biti sudija, a pobijeđeni optuženi.

Ipak, na mnogo načina, Nirnberg je dobro funkcionirao. Dozvolite da objasnim, ali prvo nekoliko rečenica o fudbalu, o kojem ne znam ništa.

Na bilo kojoj fudbalskoj utakmici članovi tima mogu učiniti loše stvari, dobiti žute ili crvene kartone i biti isključeni. Čak i kapiten može biti isključen za ono što je kao pojedinac uradio. Ali, ako njihov tim pobijedi, na kraju je samo to bitno. Uvijek postoji razlika između timova kao entiteta i njihovih članova.

Da je MKSJ sudio timovima, državama, kvazidržavi poput RS, čak i možda paravojnim grupama poput “Arkanovih tigrova” ili “Škorpiona”, a ne samo pojedincima, njegova vrijednost bi mogla biti znatno drugačija.

Nikada nisam ovako razmišljao tokom suđenja u Hagu, iako su oni koji su tamo radili za UN redovno računali da je suđenje vođi donekle bilo i suđenje entitetu koji je vođa vodio, ali samo u određenoj mjeri.

Od nezadovoljavajuće odluke iz 2007. godine u predmetu Konvencije o genocidu u Bosni i Hercegovini na Međunarodnom sudu pravde (ICJ) uradio sam jednu ili dvije stvari (ponekad s dr. Nevenkom Tromp, koja je sa mnom radila na slučaju “Milošević”) s ciljem pomoći Bosni, iako ništa nije funkcioniralo. To, ali i druge stvari, navele su me da razmišljam na ovaj način i da pomislim kako pravda pobjednika nije nužno bila loša stvar za Bosnu i druge dijelove bivše Jugoslavije. Dejtonski mirovni sporazum potpisan je prije 26 godina.

Nacisti su se predali saveznicima u proljeće 1945. Otišao sam na Univerzitet u Velikoj Britaniji samo 19 godina kasnije. Na mom univerzitetu, gdje sam studirao filozofiju i politiku, o Drugom svjetskom ratu nikada se nije govorilo na predavanjima, tutorijalima ili među prijateljima. Bio je to rat u kojem smo mi, sa SAD, Rusijom i drugima, bili među “sve vrlim” pobjednicima. Naravno da u stvarnosti nije bilo tako.

Bilo je nerazjašnjenih krivičnih djela, kao što su bombardiranje Hirošime i Nagasakija u japanskom ratu i bombardiranje Drezdena u Evropi, od kojih nijedno nikada nije pravilno istraženo kao mogući ratni zločin. I, razumno je pretpostaviti, možda je bilo krivičnih djela protiv neprijateljskih vojnika i civila od pojedinih savezničkih službi ili jedinica, ali izgleda da nikada nisu izašli na vidjelo. Crno-bijela slika dobra i zla dobro nam je došla sve načine, za sve nas.

S ratom iza nas, na istoku je bila Željezna zavjesa, koja nas je štitila od zla drugačijeg političkog i ekonomskog sistema koji je funkcionirao iza nje, uglavnom pod sovjetskom kontrolom, a na zapadu su bile SAD.

Tako da smo od kraja rata mogli sa sigurnošću gledati, i unazad i naprijed, u ispravnost našeg društva. Mi, sjeverni Evropljani, naprimjer Velika Britanija, napredovali smo i razvijali smo se. Zanimljivo, to je učinila i Njemačka, također sigurna, ali ne sigurna da je u pravu, već da je u krivu.

Vaša opasna država

Čini se da sigurnost u vrline jedne nacije donosi koristi. Nesigurnost ne.

U međuvremenu, dobro poznati “meki” komunizam bivše Jugoslavije nije uspio neutralizirati opću propagandu o zloći komunizma ili bilo kojeg oblika ozbiljnog socijalizma. Ni turizam, koji je predsjednik Tito dopuštao u vašu opasnu državu, koju sam posjetio na školskoj razmjeni 1963. godine te sam kasnije, kao turistički vodič, u ljeto 1970. godine bio u Cavtatu (Dubrovnik). Moji gosti su tada, koliko se sjećam, mislili da su ti “komi” (komunistički) Jugoslaveni sretni što imaju naše strano finansijsko pokroviteljstvo. Oni sigurno nikada nisu cijenili kako je omladina “komija”, ako su uopće razgovarali s njima, vjerovatno bila bolje obrazovana, istinski liberalnija nego oni i njihova “britanska” djeca i znali su vrlo malo, ako išta, o složenoj konstrukciji Republike čija je obala bila samo jednogodišnja promjena u odnosu na špansku Kosta Bravu. I nije ih to zanimalo.

Putovanja su dio popularne kulture, a popularna kultura općenito je snažan pokazatelj mnogih stvari, uključujući posljedice ratova i načine na koje se nacija oporavlja od rata.

Sjećate li se “Beatlesa” i da li ste ikada čuli za “swinging šezdesete”? “Beatlesi” su „preuzeli vlast“ u svijetu samo 15 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i nisu se osvrtali, baš kao ni “Rolling Stonesi”. Pogledajte na internetu britanske filmove iz perioda od 1960. do 1969. Šta ste pronašli? Komedije, špijunske filmove o Željeznoj zavjesi, glupe filmove o Džejmsu Bondu (James), “Ben Hur”, vesterne, ali gotovo ništa ozbiljno o Prvom svjetskom ratu. Lancmanov (Lanzmann) temeljni film o holokaustu “Shoah” izašao je tek 1985. godine, više od jedne generacije nakon završetka rata, a “Šindlerova lista” 1993.

Kultura građana Ujedinjenog Kraljevstva, plitka ili ne, preselila se na neko drugo mjesto jer je, kao i veliki dio ostatka svijeta, bila sigurna u neposrednu čestitu prošlost Ujedinjenog Kraljevstva.

U Bosni, kao i na Kosovu, većina filmova iz 1990-ih vraća se upravo na rat 1990-ih,

posebno u Srebrenicu. Uprkos svim dobrim stvarima koje Bosna ima, kretanje naprijed nije jedna od njih. I nije Bosna kriva. A to je zaista loša sreća, jer oni čija je to greška sada možda ništa ne mogu pomoći. Bosna je zarobljena i, istina, ljudi izvan Bosne ne mare baš za to.

Da se sudi svim stranama

Moram se vratiti na to da pobjednička pravda možda ipak nije tako loša stvar. I, zaista, uprkos onome što je Gering rekao, a šef britanskog MI5-a mislio 1946. godine, tek oko 1971. izraz “pobjednička pravda” općenito se primjenjivao na kritički ili pežorativan način na jednostrana suđenja.

Prije nego što se to dogodilo i možda, ne tako iznenađujuće kao što sada mislimo, 1962., kada je Lord Rasl (Russell) uspostavio neformalni proces razmatranja kriminala u Vijetnamskom ratu, njegov lijevo orijentirani panel antiameričkih filozofa i drugih gledao je samo na kriminalitet SAD. Nema interesa za zločine druge strane, komunističkog Vijetkonga. Iako je Tribunal bio kritiziran – i iako je malo toga moglo biti njegov učinak – to je bila jedina javna procjena kriminala SAD, zasnovana na dokazima. Iako je odbio da razmotri Vijetkong, zalijepio se za Nirnberški model – bez stida.

Da li ova razmatranja govore o vrijednosti jasnog pobjednika nakon sukoba i određenog gubitnika, kao u fudbalu?

MKSJ se – dobronamjerno – krenuo “okušati” na sve strane, ne zbog njega ili zbog ICTR-ovih (Međunarodni krivični sud za Ruandu osnovan godinu kasnije) propusta suda “pobjednika” pravde u Nirnbergu, niti zbog Međunarodnog krivičnog suda koji je nastao nekoliko godina kasnije, a koji će, također, razmotriti suđenje svim stranama.

Model pravde UK/SAD/Kanada/Australija… – kao igra u kojoj se takmiče tužilac i optuženi – možda nikada nije bio idealan način da se preispitaju ratovi na zapadnom Balkanu i možda sada pokazuje svoje nedostatke.

Jedan nedostatak – nadamo se nenamjeran – odlučnost MKSJ-a da sudi svim stranama u jugoslavenskim ratovima bio je u tome što je svim stranama data prilika da javno unaprijede svoju stranu historije, čak i ako je apsurdna, bilo kao optuženi ili kao žrtve. Bili su u mogućnosti da iskoriste cjelokupni proces suđenja kako bi najbolje što su mogli, a na osnovu javnih evidencija MKSJ-a – pružanjem ili uskraćivanjem dokaza, korištenjem i zloupotrebom pravnog procesa, a možda i sposobnošću – uvjeriti gospođu Del Ponte u to koji dokumenti trebaju biti u javnosti, a koji ne, čak i ko treba biti gonjen, a ko ne. I od početka su Srbi dobro znali šta rade. Kao i uvijek, bili su u stanju da se oslone na instinktivnu preferenciju za Srbiju u odnosu na druge dijelove Balkana od političara u sjevernoj Evropi, posebno u Velikoj Britaniji.

Da se vratim na ono što sam rekao na početku. Ne samo da su Srbi, bez opravdanja, potpuno krivi kolektivno već su i pojedinačno – član po član tima, kao pojedinci – bili najgori prestupnici.

Lord Oven (Owen) je tokom suđenja Miloševiću rekao:

Zlo na svim stranama

– Mislim da je previše pojednostavljeno gledati na rat u Bosni i Hercegovini kao na jednog od agresora i žrtve. Jasno sam stavio do znanja da mislim da je bilo zlo na svim stranama… Postoji opasnost u pokušaju da budemo pravedni u raspodjeli jednakosti krivice, u pokušaju da se utvrdi da su svi podjednako krivi. To, prema mom mišljenju, nije bio slučaj. Rekao sam to jučer i ponavljam. U pokušaju da donesem tu vrlo tešku procjenu o tome koja je bila ravnoteža krivice, koja je bila ravnoteža užasa, koja je bila ravnoteža bezobzirnog ponašanja – mislim da su bosanski Srbi izašli kao najgori. Za njima slijede bosanski Hrvati, a zatim muslimanske vođe i trupe. Bosanski Srbi su bili prvi, prema mom mišljenju, na skali lošeg ponašanja… Mislim da vaši sunarodnjaci Srbi svojim ponašanjem u Bosni nisu učinili ništa dobro ugledu Srba širom svijeta.

Ali ova vrsta “fer” analize – “najgori, loš, manje loš” – zamagljuje ili previđa istinu. Naravno, kada su u ratu, svaka strana će ubijati ljude s druge strane i loše stvari mogu činiti obje strane u ratu. Osim ako ne postoji potpuna pobjeda ili opća percepcija potpune moralne pobjede, ali izvorni uzrok, pravi uzrok svih smrti, bijede, gubitaka i razaranja biva zaboravljen.

A ako je izvorni uzrok bio od onih koji su kolektivno i pojedinačno smatrani najgorim – Srbija, Republika Srpska u ovom slučaju – zašto ne zahtijevati od međunarodne zajednice sigurnost za budućnost Bosne koju je pravda pobjednika mogla donijeti i koju sada može donijeti? Može li potencijalna vrijednost ove sigurnosti za Bosnu biti četvrta istina?