AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti

Časna sestra Blanka Jeličić iz Marijansko-vinkovske mladeži i mualima Šejla Mujić Kevrić, koordinatorica Udruženja žena Medžlisa Islamske zajednice Livno, simbol su zajedničkog otpora svim nacionalistima i razgraditeljima države. One su se upoznale sasvim slučajno na humanitarnom turniru i od tada su nerazdvojne. U velikom kombiju neumorno krstare Bosnom i Hercegovinom i pomažu onima kojima je pomoć najpotrebnija. Sestra Blanka vozi, a pored nje na suvozačevom mjestu uvijek je mualima Šejla; ispunjavaju dati im zadatak od Boga – usrećiti ljude i pomoći drugima. Iza njih su brojni uspješni humanitarni projekti, pomažu svakome ko im pomoć zatraži, ne pitaju ni za vjeru, ni naciju. Dvije heroine sudbina je spojila u Livnu. Poziv za pomoć majke četvero djece bio je razlog njihovog prvog kontakta prije četiri godine.

U uskršnjim i predramazanskim danima nije bilo boljih sagovornica od njih. O vjeri, ljubavi prema Bogu i ljudima, motivaciji koja ih pokreće, časna sestra Blanka Jeličić i mualima Šejla Mujić Kevrić govore za magazin „Azra“.

Blanka: Ljubav i briga za brata u potrebi naš je pokretač. Družba kojoj pripadam već 150 godina na ovom plemenitom tlu pomaže svima. U našoj prvoj školi od 1871. godine, za djevojčice, kasnije i dječake, upisuju se učenice i učenici svih konfesija bez obzira na vjeru, naciju ili opredjeljenje. Uz kršćansko življenje Evanđelja – Radosne vijesti, na to me potiče življenje karizme sv. Vinka Paulskoga i tradicija Družbe kojoj svim srcem pripadam.

Šejla: Najviše u biti pokrećemo jedna drugu. Nakon prve akcije koju smo odradile zajedno moglo se vrlo jednostavno dogoditi da se više nikada ne čujemo, jer ona ima svoje obaveze, ja svoje; svakodnevica i brzina života. Međutim, to nije bio slučaj. Jednostavno smo nastavile s komunikacijom. Vjerujem da je i Blanka mnogo tome zaslužna, jer je po prirodi veoma duhovita, omiljena u svakom društvu zbog svoje karizme, pa je i mene tako pridobila, vjerovatno doživotno, ako Bog da. A moram priznati da su nas i mediji održali zajedno, jer od naše prve saradnje imale smo mnogo snimanja, intervjua i sve to je učinilo da se još više zbližimo.

Kojim projektima se najviše ponosite i koliko ste ih već realizirali?

Blanka: Mnogo projekata je realizirano, a mnogo ih je na čekanju, jer siromaha uvijek imamo uza se. Izdvojiti bilo koji projekt doista je teško, jer svaki od projekata privedenih kraju piše svoju životnu priču, izmamljuje osmijeh na lice i donosi radost srca.

Šejla: Naš prvi projekt kupovine veš-mašine za jednu porodicu nas je spojio, a od tada skoro mjesečno pomažemo tu porodicu, tako da sam vrlo sretna zbog toga. U porodici je petero male djece, samo dvoje ide u osnovnu školu, a uvjeti u kojima žive su vrlo teški. Također, izdvojila bih i projekt kada smo zajedno animirali građane za obnovu izgorjele kuće jednog sugrađanina. Zajedno s glavnim imamom našeg medžlisa, napravili smo akciju prikupljanja novca, te renovirali veliki dio kuće, a onda je i Blanka zajedno s volonterima iz MVM-a i ostalim građanima dobre volje prikupila ostatak novca i dovršila radove na kući. Također, izdavajam projekt podjele 500 prehrambenih paketa, koji smo koordinirale s predstavnicom Pomozi.ba Davorkom Vrgoč, te smo u mjesecu ramazanu podijelili te pakete na terenu. Blanka i ja smo posjetile jednu porodicu u Bosanskom Grahovu, obezbijedile im ogrjev za zimu, provele vrijeme s djecom, družile se s njima, i sve je to bilo potpuno neslužbeno. Međutim, ovakve posjete su meni veoma drage, jer se tokom njih osjećam jako lijepo.

Koliko je u BiH potreban međureligijski humanitarni rad? Smatrate li da treba raditi na tome mnogo više i da je rijetka pojava?

Blanka: U BiH, kao i u drugim državama, potrebna je prvo međuljudska suradnja. Nažalost, zaboravili smo biti Čovjek, zaboravili smo biti ljudi. Radije smo vukovi jedni drugima. Dakle, onoga trena u kojem se opredijelimo za čovještvo, za ljudskost, širom se otvaraju vrata za iskreni međureligijski dijalog i suradnju. Bez čvrstog temelja ljudskosti, nema dobre i čvrste kuće – BiH, stoga smatram da svi oni koji ovu zemlju ljube imaju neotuđivo pravo raditi na dijalogu, a onda i na međureligijskom dijalogu i zajedničkom humanitarnom radu.

Šejla: Smatram da je humanitarni rad najbolji vid međureligijske saradnje i u to sam se stotine puta uvjerila. Bila sam dijelom raznih međureligijskih susreta, konferencija, i naravno sve je to poželjno da se organizira, ali nikada nisam osjetila veću solidarnost nego kroz humanitarni rad. Ne znam da li je rijetka pojava u BiH, nisam mnogo upoznata s tom temom u drugim dijelovima BiH, ali vjerujem da postoji. Mi ovdje sarađujemo skoro svakodnevno, jer komuniciramo. Imamo viber grupu s predstavnicama nekoliko organizacija i odazivamo se na pozive jedna drugoj. Naravno da to nije savršena saradnja, uvijek ima i propusta, ali bitno je da postoji i da je poboljšavamo i da imamo želju da bude što bolja.
Kako biste opisali to bosanskohercegovačko zajedništvo u različitosti? Je li potrebno mnogo više promovirati vrijednosti takvog zajedništva?

Blanka: Zajedno, kao ljudi, stojimo pred Bogom, Stvoriteljem svijeta. Zajedno, kao ljudska bića osjećamo bol, tugu, radost, sreću i sve ono što je ljudskom stvoru karakteristično. Dakle, povezuje nas ono što je nebesko i što je ljudsko, a različiti su načini izražavanja. Oni, načini izražavanja, ne čine nas manje ljudima ili manje dostojnima zajedništva u različitosti. Moramo svraćati svoju pozornost onomu što nam je zajedničko i što nam pomaže izgrađivati međusobno zajedništvo.

Šejla: Smatram da je potrebno promovisati zajedništvo. Naš narod najčešće na nož dočeka svaku sličnu vijest, jer smo prilično ogorčeni i nemamo povjerenja više ni u koga, mnogo puta smo prevareni, izigrani. Ali, to nikako ne treba i ne smije da pokoleba nikoga ko želi da sarađuje s ljudima druge vjere ili nacionalnosti. Ukoliko iskra postoji, ne smije se dopustiti da se ta iskra ugasi.

Kako biste opisali vaš zajednički rad, šta to radite, kako provodite u djela, kako sakupljate sredstva, ko vam se obraća za pomoć?

Blanka: Zajednički rad plod je dobrote naših srca koja prepoznaju onoga u potrebi. Naravno, nismo u mogućnosti odgovoriti na sve molbe i zahtjeve. To nam je žao, ali uz pomoć dobrih ljudi koji se jave, nakon što su odgledali neki od priloga o našoj suradnji i pošalju materijalna dobra, u mogućnosti smo pomoći. Ljudi se sami javljaju i nude svoje priloge. No, nije to uvijek tako. Najčešće se same pobrinemo za potrebno, pa direktno molimo pomoć od ljudi za koje znamo da su spremni i da mogu pomoći. Nerijetko, ja uz pomoć članica Marijanske vinovske mladeži i Šejla uz pomoć žena s kojima surađuje, pripremimo neku humanitarnu akciju (prodavanje kolača, palačinki) za prikupljanje sredstava.

Šejla: Naše aktivnosti ovise o sredstvima koje dobijamo od drugih dobrih ljudi i organizacija. Ukoliko postoji neka hitna humanitarna akcija, animiramo ljude koje poznajemo, kontaktiramo organizacije s kojima sarađujemo. Mi nemamo sredstva uvijek. U ime Medžlisa imamo socijalni fond kroz koji naši članovi uplaćuju određena sredstva, ili apliciramo organizacijama za prehrambene pakete. Iz tih sredstava, uz dozvolu glavnog imama, vrlo često povlačim sredstva za neke naše akcije i posjete porodicama. Moram naglasiti da to nije ništa mnogo niti previše, jednostavno, naše akcije su više vid podrške našim građanima, moralne i psihološke. Naše akcije im riješe neki trenutni problem, a nikako njihovu životnu situaciju.

Na kakve životne priče ste nailazili, i koja priča vas je najviše pogodila?

Blanka: Doista, različiti ljudi, različite priče, različite sudbine… svaka bol i patnja duboko me dira. Posebnost, dubinu dubine u meni i danas izaziva sjećanje na jednu slijepu staricu koja je smještena u sobu u kojoj nema grijanja, nema higijene, hrane, adekvatnoga smještaja i nema ljudskoga suosjećanja onih kojima je povjerena.

Šejla: Najviše me pogodila priča porodice iz Bosanskog Grahova, slika dvoje malene dječice, jedne sobe u kojoj se odigrava njihova svakodnevica i njihove uplašene majke. Ta porodica se bori da opstane, oni nikoga ne mole za pomoć, dostojansveni su, ali jednostavno teško je ostati ravnodušan nakon te slike.
Je li u BiH za budući napredak potrebno izbrisati nevidljive granice?

Blanka: Svaka granica je granica, vidljiva ili nevidljiva, ne da naprijed. Granice u glavama, nevidljive a tako stvarne, potrebno je čim prije maknuti, jer svi su narodi jedna zajednica. Imamo isti iskon – Bog nas je nastanio i povjerio nam ovu lijepu Zemlju u baštinu.

Šejla: Humanitarni rad je najbolji način. Ako imamo u susjedstvu neku baku, ili nenu, koja živi sama, a koja je možda druge nacionalnosti, nemojmo dopustiti da to bude razlog da joj ne pokucamo na vrata i pitamo za stanje. Izbrišimo granice lijepim gestama prema drugome i drugačijem. Slušajmo svoje srce uvijek, a ne svoj razum koji će nas nekad prevariti i okrenuti protiv drugoga koji apsolutno nikakve veze nema s našim predrasudama koje smo izgradili zbog nerealne slike prema drugačijem. Svaki dan razbijmo makar jednu predrasudu. Vrlo često kažem da, ako Blanka i ja svojom saradnjom svaki dan razbijemo makar jednu predrasudu koju neko ima prema drugome, onda je naša misija uspješna.
U državi u kojoj se sve mjeri drugačijim mjerilima i dijeli na tri, je li bilo teško pokazati da, zapravo, nema nikakve podjele osim na onu jedinu bitnu – čovjeka i nečovjeka?

Blanka: Onomu koji vjeruje sve se okreće na dobro. Tako je i djelovanje Šejle i mene mnoga dobra srca uvjerilo u mogućnost rada za sveopće dobro, u mogućnost biti i ostati čovjek i vjernik svoje vjerske zajednice koji s drugim i drugačijim čini dobro, a da pritom ništa ne gubi od svoga.

Šejla: Nije bilo teško pokazati, samo je bila važna volja. Kada bismo samo jedni druge posmatrali kao osobe od krvi mesa, bez imena, onda bismo vidjeli da su nam potrebe iste.

Koju poruku biste poslali građanima u BiH?

Blanka: Ti, budi hrabar i pokaži se čovjekom.

Šejla: Svako dobro djelo koje uradimo je veliko za nekoga, ma koliko malo nama izgledalo. Najbolji način da budete oni koje rade mala djela, jeste da postanete dio svoje zajednice, neke grupe ili organizacije koja se brine za potrebe čovjeka. A onda, kada krenete u djelovanje, razbijajte predrasude.
Koliko ste zadovoljne općenito međureligijskim zajedništvom u BiH i moraju li se na tom polju desiti promjene i kakve, da bismo konačno zakoračili u bolju budućnost?

Blanka: Vjerujem da napredak postoji. Koraci su možda mali, možda čak i nevidljivi, ali ipak su tu. Uvijek moramo i možemo činiti više. To više traži se od mene i svakoga od nas. Moramo prestati promatrati jedni druge kao prijetnju, ako smo tako nekoga promatrali, moramo prestati misliti da je onaj zato što je drugačiji nedostojan moga pogleda ili dobre riječi. Ova je zemlja prepuna dobrih i plemenitih ljudi. Sjetimo ih se. Probudimo sjećanja na njih i slijedimo njihove stope dobra i ne dajmo se smesti u činjenju plemenitih djela ljubavi prema bratu, čovjeku. Činjenje dobra je napredak koji izaziva druge da i oni čine dobro, stoga nismo usamljene, nismo rijetke ptice. Sve je veći broj onih koji s nama lete nebeskim prostranstvima. Hvala svima koji imaju hrabrosti letjeti, a ne po dvorištu čeprkati.

Šejla: Potrebno je da se ujedine osobe poput nas iz cijele države, da se napravi međureligijski susret ljudi koji se bave humanitarnim radom. Najvažnije je djelovati u manjim gradovima, gdje se najviše osjete razlike, gdje su manjine ugrožene, dati im glas da kažu koje su njihove boli. Naši lideri iz lokalnih zajednica trebaju vrlo tijesno sarađivati s humanitarcima na terenu.