Bojić: AI je već postao najmoćniji društveni filter stvarnosti

Naučnik kompleksnih sistema, komunikolog i futurolog Ljubiša Bojić upozorava da vještačka inteligencija već oblikuje naš način razmišljanja te da prekomjerno oslanjanje na AI može oslabiti kritičko mišljenje. Međutim, ističe da u ekstremnom scenariju najveća opasnost nije u tome da vještačka inteligencija postane poput čovjeka, već da sam čovjek poželi prestati biti čovjek.

Bojić, koji je trenutno viši naučni saradnik na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu, u razgovoru za Fenu pojašnjava kako alati poput ChatGPT-a utiču na naš proces učenja, kreativnost i kritičko razmišljanje te šta se dešava s našim mozgom kada se previše oslanjamo na vještačku inteligenciju.

– Ovo važno pitanje leži u srcu mog istraživanja o tome kako tehnologije oblikuju ljude. Iz perspektive kognitivnih nauka, mozak je organ koji se razvija vježbom. Kritičko razmišljanje je kao mišić, ako ga ne koristite, atrofira. Kada ChatGPT obavlja težak kognitivni rad umjesto nas, analizu, sintezu, evaluaciju, mi gubimo priliku da te vještine vježbamo. Ne tvrdim da su ovi alati loši sami po sebi. Problem nastaje kada se neko ko tek uči potpuno osloni na AI, prije nego što je razvio vlastite kritičke kapacitete. To bi bilo kao da dijete koristi kalkulator prije nego što nauči da računa – ističe.

Bojić navodi da je istraživanje koje su provodili o stavovima mladih prema generativnom AI-ju pokazalo da postoji jasna povezanost između toga koliko mladi smatraju da je vještačka inteligencija korisna i koliko je često koriste.

– To znači da što više mladi koriste ove alate, više vjeruju da im je to dovoljno, što može stvoriti opasnu spiralu smanjenog samostalnog razmišljanja. Ključno je da koristimo AI kao alat koji proširuje naše kapacitete, a ne kao ‘štaku’ koja ih zamjenjuje – naglašava.

Naučnik i autor više od 80 naučnih radova od kojih su neki objavljeni u vodećim časopisima, upozorava i na to da AI već ugrožava određene profesije te da se ne radi o nekoj dalekoj budućnosti. U njegovom istraživanju o uticaju vještačke inteligencije na društvo, objavljenom u radu “The Scary Black Box” (“Zastrašujuća crna kutija”), ukazao je na to da su AI algoritmi već postali najmoćnija društvena sila te da to nužno znači i preoblikovanje tržišta rada.

– Najugroženije su profesije koje se zasnivaju na rutinskim kognitivnim zadacima, kao što su prevodilaštvo, osnovni pravni poslovi poput pravnih istraživanja ili pregleda ugovora, knjigovodstvo, osnovno programiranje te korisnička podrška, a sve više i novinarstvo u dijelu koji se odnosi na izvještavanje o rutinskim događajima. Naš eksperiment sa lingvističkom pragmatikom upravo to pokazuje, GPT-4 može bolje od prosječnih ljudi da tumači kontekst i prenesena značenja u dijalogu, što znači da mnogi poslovi koji zahtjevaju jezičku kompetenciju, već mogu biti automatizovani – pojasnio je.

Međutim, napominje da će profesije koje zahtijevaju duboku kreativnost, empatiju, fizičku spretnost i složeno društveno odlučivanje, biti manje ugrožene.

– Profesije kao što su hirurg, psiholog, učitelj koji inspiriše đake te diplomata zahtijevaju nešto što AI još uvijek ne može ponuditi, a to je autentično ljudsko iskustvo. Ali, i tu treba biti oprezan. Svaki put kada neko kaže ‘ovo AI nikada neće moći’, za nekoliko mjeseci pojavi se model koji upravo to demonstrira – kaže Bojić.

Ističe da je ovo pitanje posebno važno za region zapadnog Balkana, s obzirom na to da zemlje u regiji prolaze kroz intenzivnu digitalnu transformaciju, a veliki broj mladih zaposlen je u outsourcing sektoru, upravo u poslovima koji su najviše pogođeni razvojem vještačke inteligencije.

– Zbog toga je važno da kreatori politika već sada razmišljaju o prekvalifikaciji radne snage i razvoju novih modela obrazovanja – naglasio je, dodajući da je stoga potrebno hitno osnovati Fakultet za vještačku inteligenciju sa savremenim predmetima, kao što su inžinjerstvo promptova (prompt engineering), programiranje bez znanja koda, simulacije bazirane na autonomnim agentima i etička evaluacija AI modela.

Na pitanje da li ćemo u budućnosti moći razlikovati sadržaj koji je kreirao čovek od onog koji je generisala AI, kaže da, nažalost, nema optimističan odgovor.

– Već sada je izuzetno teško razlikovati AI generisani sadržaj od ljudskog, a situacija će se samo pogoršavati. Konkretan primjer iz našeg istraživanja pokazao je da je, kada smo testirali lingvističku pragmatiku, GPT-4 davao interpretacije dijaloga koje su bile sofisticiranije i artikulisanije od većine ljudskih odgovora. Kada biste pročitali te odgovore van konteksta eksperimenta, većina ljudi ne bi mogla da prepozna da ih je napisao AI – navodi Bojić.

Posljedice tog “neprepoznavanja” su, kaže, višestruke. Prvo, tu je pitanje dezinformacija te deepfake tehnologije koje se sve više koriste za manipulaciju.

– Zamislite situaciju u kojoj nečiji glas i lik mogu biti savršeno replicirani. To već nije fantastika, to je realnost. Zatim, u obrazovnom kontekstu, ako profesori ne mogu da prepoznaju AI generisane radove, cijeli sistem vrjednovanja znanja postaje upitan – upozorio je.

Naučnik kompleksnih sistema se osvrnuo i na pitanje koje danas zaokuplja mnoge i o kojem se često raspravlja, a to je da li AI može razviti oblik “svijesti” ili je to ipak domen naučne fantastike. Kako kaže, to je jedno od ključnih pitanja kojim se bavi u svom naučnom radu, a odgovor je složeniji nego što se čini na prvi pogled.

Bojić je objavio rad u časopisu “Humanities and Social Sciences Communications” pod naslovom “Signs of Consciousness in AI: Can GPT-3 Tell How Smart It Really Is?” (“Znakovi svijesti u vještačkoj inteligenciji: Može li GPT-3 procijeniti koliko je zapravo pametan?”), u kojem je sa kolegama testirao GPT-3 koristeći objektivne testove i samoprocjene kognitivne i emocionalne inteligencije.

– Rezultati su pokazali nešto interesantno. GPT-3 je bio bolji od prosjeka ljudi na testovima koji zahtijevaju primjenu stečenog znanja. Njegove sposobnosti logičkog rezonovanja i emocionalne inteligencije bile su na nivou prosječnog čovjeka. Međutim, najintrigantniji nalaz bio je da su GPT-3-ove samoprocjene kognitivne i emocionalne inteligencije bile slične onima koje se obično nalaze kod ljudi, što može da liči na subjektivnosti ili samosvijest. Da budem jasan, mi nismo otkrili svijest u AI-ju. Naš cilj nije bio da otkrijemo mašinsku svijest samu po sebi, već da identifikujemo znakove njenog razvoja. Razlika je ogromna. Ali, ono što jesmo našli su određeni obrasci koji liče na ljudsku subjektivnost. Svakako da je to simulacija svijesti ili sofisticirana imitacija, međutim ključno pitanje je, koja je razlika između simuliranja razumijevanja i stvarnog razumijevanja, ako su efekti isti? Nalazimo se u sivoj zoni gdje moramo biti i oprezni i otvoreni za mogućnosti – upozorio je.

Kao futurolog koji se bavi procjenom novih tehnologija, komentirao je i pravce u kojima će se vještačka inteligencija dalje razvijati te izdvojio nekoliko ključnih.

– Kao značajan trend izdvojio bih integraciju AI-ja u fizički svijet što uključuje humanoidne robote, autonomna vozila i pametne gradove. Kombinacija naprednih jezičkih modela sa robotikom će stvoriti mašine koje mogu da vode prirodne razgovore dok obavljaju fizičke zadatke. Osim toga, tu su i personalizovani AI sistemi koji se prilagođavaju individualnom korisniku, što već vidimo sa algoritmima, ali će to postati mnogo sofisticiranije – kaže istraživač sa Instituta za filozofiju i društvenu teoriju.

Također, kao trenutno najzanimljiviju vijest, izdvojio je razvoj društvene mreže “Moltbook”, u okviru koje autonomno djeluje hiljade agenata baziranih na AI-u.

– Navodno su razvili svoj jezik i religiju. Različite vrste AI agenata koji intervenišu u svijetu svuda oko nas su u ekspanziji i to je prvo što će doći uporedo sa razvojem bazičnih modela – smatra Bojić.

Kada su u pitanju potencijalne opasnosti koje nam eventualno prijete od AI, ističe da je najveća opasnost, prije svega, društvena i civilizacijska.

– U pitanju je moć algoritama koji oblikuju našu percepciju stvarnosti. Oni utiču na stavove, raspoloženje i odluke milijardi ljudi, što je nivo društvenog uticaja kakav nikada ranije nije postojao. Drugim riječima, AI je već postao najmoćniji društveni filter stvarnosti – naglašava.

Po njegovim riječima, još jedna opasnost kojom prijeti AI je gubitak kritičkog mišljenja.

– Već danas vidimo ‘Google efekat’ – ljudi sve manje pamte informacije jer znaju da ih mogu lako pronaći na internetu. Sa vještačkom inteligencijom taj proces ide još dalje, ljudi mogu početi da se oslanjaju na mašine ne samo za informacije, već i za mišljenje i donošenje odluka – kaže Bojić.

On upozorava da najveća opasnost od AI nije samo u superinteligenciji ili robotima, već u postepenoj promjeni društva, percepcije i ljudske autonomije.

– Ako ne razvijemo odgovorne politike i etičke standarde, rizikujemo da tehnologija koja je nastala da služi čovjeku počne da oblikuje čovjeka više nego što čovjek oblikuje nju. U ekstremnom scenariju, najveća opasnost nije da AI postane poput čovjeka, već da čovjek poželi da prestane da bude čovjek, odnosno da prepusti mašinama sopstvenu autonomiju i identitet – ističe.

Razvoj AI povlači sa sobom i određene etičke dileme, za koje Bojić kaže da su mnogobrojne i duboke te navodi da su kroz Beogradsku inicijativu za digitalnu slobodu pokrenuli raspravu o tome da li algoritmi na velikim platfomama treba da budu regulisani kao javno dobro te da li digitalni identitet treba biti prepoznat kao ljudsko pravo.

– Ovi algoritmi utiču na naše raspoloženje, odluke, političke stavove i ponašanje, a funkcionišu bez ikakve transparentnosti – ističe.

Također, napominje da jedno od istraživanja koje on i njegove kolege provode otvara pitanje: Ako AI jednog dana postane svjestan, kakva bi prava imao te da li je etično “ugasiti” svjesno biće?

– Ovo trenutno zvuči apstraktno, ali napredak je takav da moramo o tome razmišljati već sada. Zatim, u radu o metaverzumu analiziram kako virtuelna realnost može stvoriti još atraktivnije okruženje od realnog svijeta, dodatno stimulišući zavisnost od tehnologije. Kada kombinujete personalizovane algoritme sa virtuelnim svijetovima, dobijate potencijal za manipulaciju koji prevazilazi sve što smo do sada vidjeli – naglašava.

Bojić također ukazuje na činjenicu da AI razvijaju uglavnom bogate zapadne kompanije, kao i da njihovi modeli reflektuju vrijednosti i pristranosti društava u kojima su nastali.

– Za zemlje poput naših na Balkanu, ključno pitanje je hoćemo li biti samo konzumenti tuđe tehnologije ili ćemo imati glas u oblikovanju AI-ja – naglasio je te postavio fundamentalna etička pitanja, a to je ko odlučuje šta je “dobro” da AI radi, čije vrijednosti ugrađujemo u ove sisteme i šta ako se te vrijednosti razlikuju od kulture do kulture.

– Ovo su pitanja koja ne mogu riješiti samo inženjeri. Potrebni su filozofi, sociolozi, psiholozi, pravnici i, na kraju krajeva, građani – ističe Bojić.

Na kraju razgovora, ukazao je na jednu od ključnih opasnosti savremenog doba, a to je moć algoritama, čiji je uticaj, ističe, vidljiv širom svijeta.

– Algoritmi oblikuju odluke državnih lidera, ali i vlasnika samih algoritama. Oni koji manipulišu drugima postaju, prije ili kasnije, žrtve sopstvene manipulacije. Svjedoci smo globalne polarizacije i rasta ekstremizma. Postaje sve lakše donijeti naglu, nepromišljenu odluku, pa čak i onu koja vodi u rat. Mnogi će se saglasiti da ovakav razvoj događaja nismo očekivali u 21. vijeku – kaže Bojić.

Napominje da je, iako je teško direktno povezati algoritme s ovakvim pojavama, jasno da se može pratiti postepen proces ekstremizacije društva.

– Ljudi postaju impulsivniji, razdražljiviji i spremniji na radikalne postupke. Moglo bi se čak reći da se ponašamo sve više kao čopor, a takav trend može biti ozbiljna pretnja našoj budućnosti. U tom smislu, posebno odjekuju reči tehnološkog vizionara Jarona Laniera, koji upozorava na psihološki uticaj savremene tehnologije: “Opasnost nije u tome da će nas vještačka inteligencija uništiti, već da će nas, malo po malo, dovesti do ludila” – zaključio je Bojić, ukazujući na način na koji digitalni alati mijenjaju ponašanje i društvene procese.