Bosanac 7 dana išao u isti restoran u Tučepima: ‘Mi to vama ne bismo napravili‘

U nedjelju oko ponoći vratila sam se s trodnevnog izleta u BiH i dok sam s prijateljicom jela po restoranima u kojima su cijene duplo, a negdje i troduplo niže od onih u Hrvatskoj, slučajno sam otkrila šta nije u redu s hrvatskim turizmom, piše Ivana Jurišić s portala Dnevno.hr.

“Nisam sama došla do toga, već mi je to otkrio Irfan, prodavač koji već 15 godina prodaje kožne torbe u trgovini na Baščaršiji, a Hrvatsku kaže voli kao vlastitu zemlju. Tog petka nekoliko puta smo prošle kraj njegovog dućana i divile se ručno izrađenim torbama da bismo se nakon petog ili šestog puta odlučile ući. U trenutku kad smo ušle prodavač, za koga smo poslije saznale kako se zove, bio je zauzet s nekim turskim turistkinjama koje su u malu trgovinu ušle s četiri kufera pa se nisi mogao maknuti ni centimetar. Kad je shvatio da govorimo skoro pa isti jezik, pokazao je rukom da ostanemo i da će nam se odmah posvetiti, samo da one odu van”, navodi.

Dodao je da onaj koji je bio u nekoj trgovini na Baščaršiji zna da neće tako lako otići jednom kad počne razgovarati s prodavačem.

“U našem slučaju počela je padati kiša pa smo tako nas troje jedno 40 minuta stajali unutra i pričali, o autentičnim sarajevskim torbama koje radi njegov tetak, o slavnim ljudima koji su kupili torbe u njegovom dućanu (Hari Mata Hari prije samo nekoliko tjedana i jedan slavni hrvatski sportaš kojem je zaboravio ime), o najboljim restoranima u centru Sarajeva gdje će nam dati najbolju hranu za najmanje novaca i o Hrvatskoj”, ističe.

Nema ljepšeg mora

Čim su počeli pričati, Irfan im je rekao da nema ljepšeg mora na svijetu od onog na hrvatskoj strani Jadrana.

“Bio sam ja u Francuskoj, u Grčkoj, u Dubaiju, u Španjolskoj, u Italiji. Bio sam, stvarno, dosta mora obišao, ali nigdje nam do naše obale. Nigdje ne miriše more kao u Hrvatskoj. Možda je to i do nostalgije, ali ono more jednom kad ga posjetite ne možete ga se nasititi”, započeo je svoju ljubavnu priču s našim Jadranom Irfan.

Na hrvatsku stranu Jadrana s porodicom je počeo ići od 1997. godine, po završetku rata.

“Najčešće smo bili u Tučepima, ali znali smo malo i mijenjati. Ne znam što ima u Hrvatskoj što je bolje od drugih mjesta, možda je to zato što pričamo isti jezik pa se razumijemo, ali ima nešto što nisam našao nigdje drugdje”.

Koliko god se Irfanu sviđala Hrvatska i Jadran, jedna stvar mu kod nas nikako nije jasna.

“Objasni ti meni nešto, jer ja to ne razumijem. Bog vam je dao nestvarnu prirodnu ljepotu, tako nešto kao u Hrvatskoj nigdje nema. I uz svu tu ljepotu oko tebe ti turistima ništa ne nudiš. Pa, legendo, pa di vam je pamet, kao da ne žele zaraditi više nego samo da ljudi šetaju po obali i eventualno pojedu sladoled. Pa dolaze obitelji s djecom, toliko ih je. Pa, bolan, napravi zabavni park, napravi nešto, majmune. Nek ljudi imaju što raditi i kad kiša padne. A ti bi, legendo, uzeo 150 eura za neki mali apartmančić na jedan dan, e pa ne može tako”, sve je ljući bio Irfan dok je pričao s nama.

Glavna atrakcija

“Pa daj nešto, uloži te silne pare koje zarađuješ. Evo, odemo mi prije koju godinu u Makarsku. Padne kiša i ne možeš nigdje. Kažu mi da im je glavna atrakcija jedan brod. Odoh ja, gledam, kao ono ne ide brod, nego popneš se u brod na molu i ti kao ručaš na palubi. Jedemo ribu, dolazi konobar crnih noktiju. Prži on i onda u onim plastičnim tanjurima ti donese dva krumpira, kihne i kaže 25 eura. A dobro, legendo, platit ću ja tebi 25 eura, ali daj mi nešto za to“, objašnjava.

Priča nam kako mu je žena nedavno s prijateljicom bila u Zagrebu i kako je tamo bolje nego na moru.

“Trude se ljudi, uzmu ti pare, ali trude se nešto i dati za te pare, ali oni na moru, ajmo. Ovako su cure išle u zoološki vrt, po muzejima, išle po restoranima, kavanama, ima se nešto. Popeli se na vidikovac. One se vratile kući oduševljene, jedva se čekaju vratiti”, kaže.

Poput mnogih drugih gostiju i Irfan kaže da nisu toliki problem cijene, problem je što se za taj novac dobije.

“Ma, bolan, ja kad potrošim, potrošim, samo mi daj nešto. Znači, ako sam ja došao i košta u tom Zagrebu da budem beg, kod nas se to kaže ovdje sarajevski, hoću da budem baja, beg. Potrošit ću 150 eura, neka. Ali daj mi da meni bude lijepo. Da. A u toj Makarskoj uzme ti pare i još te gleda preko oka. Pa to nigdje nema na svijetu, da idemo.”

Svaku večer u istom restoranu

Onda nam je ispričao kako je prije nekoliko godina prijatelj bio na godišnjem u Tučepima i svaku večer tjedan dana išao u restoran kod istog čovjeka na večeru.

“Svidjeli im se morski plodovi. I sad, jednu večer dagnje, jednu večer orade, drugu večer hobotnica, sedam dana čovjek dolazi i onda na kraju ni besplatnu kavu da dobije. Ja, i to je sramota. Razumijete, zamislite vi sada, vi dođete kod mene i uzmete ovu torbu danas. Dođete sutra, kupite drugu, dođete treći dan, kupite, pa nešto bih vam dao. Kod nas je to normalno, osobito kad su naši ljudi. Onim Turcima koji su prije bili njima ne bih dao, ali ovako našim ljudima s Balkana, naravno da bih.

Znaš koliko znači lijepa riječ i da učiniš, i ovako malo spustiš cijenu. Spustim ja vama cijenu 10 eura pa se odmah čovjek osjeća bolje, na ćevape možete besplatno otići. Tako mi to gledamo u Bosni, da ljudima bude lijepo i da se dobro osjećaju kad kod nas dođu u goste. A oni tamo nemaju osjećaja za to, a trebali bi, bolje će im se gosti vratiti, znam to”, zaključio je svoju priču Irfan.

Prestala je padati kiša, izlazimo ja i prijateljica da odemo na tko zna koju kavu i baklavu, a ja se mislim da je čovjek u pravu. Ne mogu mu reći da nije. Znam da ima i drugačijih ljudi i da nisu svi isti, ali da je nešto krivo krenulo u hrvatskom turizmu, je. Zna to i ministar Glavina i premijer Plenković pa ljude mole da spuste cijene. Možda bi trebali čuti Irfana koji kaže da mu ne smeta platiti skupo, ali da želi znati zašto je dao novac, da se dobro osjeća kad da pare.