Portal 072info

Bosanci i Hercegovci na “teku” ili “recku” uzimaju sve

U malom granapu na sarajevskoj zaobilaznici, trgovkinja Mina sjedi za pultom i hekla stolnjak, kako ne bi gubila vrijeme koje provede čekajući mušterije.

Pred njom su digitron i ishabana teka u koju upisuje dug mušterija kojima robu daje na veresiju. Mnoge cifre su prekrižene, pa se doimaju poput recki koje zatvorenici urezuju po zidovima zatvorskih ćelija, piše Al Jazeera.

“Mene ubi teka!”, prvo je što kaže i rukama starijim od nje, umornim od cjelodnevnog napornog rada, prelazi preko spiska dužnika. “Ljudi nemaju para za osnovne potrebe i traže robu na odgođeno plaćanje. Vidite, ovo je mali granap, nemam u njemu nešto puno, ali nemam ni srca da im ne dadnem, pogotovo penzionerima i nezaposlenim”.

Kaže da mušterije na “teku” ili “recku” uzimaju sve, od jaja, mlijeka i deterdženata, do kafe i hrane za djecu, te da skoro nema razlike između zaposlenih i nezaposlenih, jer “i oni koji rade – ili ne znaju kad im je plata, ili je plata premala, ili nisu sigurni da će je dobiti”.

“Znam tačno kad ko u naselju prima platu, penziju, invalidninu, jer tad mi uglavnom vraćaju dug. Imam nekoliko mušterija koji su invalidi i onda im na vrata odnesem što naruče, pa poslije, kad stignu invalidnine, odem po pare.

Međutim, problem je sa onima koji ne vraćaju, a to su većinom oni koji najviše zarađuju. Takvih imam šestoro, a duguju mi po više od 500 KM (250 eura)”, priča Mina, dok joj brada drhti, a niz obraze se kotrljaju suze.

Drhtavom rukom, briše obraze i nastavlja: “Ne mogu ljudima reći da im ne dam robu na veresiju, ali ni oni mene ne pitaju imam li ja sebi. Po artiklu ne zaradim više od 20 feninga, a mjesečno me kirija i izdaci državi izađu na hiljadu (500 eura). Sve što zaradim, uložim u robu. Sama radim, od zvijezde do zvijezde, sama dovozim robu, jer nemam novca da platim dobavljača ili još jednog radnika”.

Ova majka dvoje malodobne djece, čije je muž ratni invalid, kaže da navečer, kad kući ponese samo mlijeko i ponekad djeci keks, jer je to najviše što im može priuštuti. Ipak, teku ne misli ukinuti.

“Ako je ukinem, šta ću onda? Ovako bar postoji nada da će mi ti ljudi donijeti novac, da ću njime nešto platiti. Ako im kažem da je više nema, neće ni oni dolaziti, a i ovako me uništavaju veliki šoping centri – i ponudom, i cijenama, plaćanjem na kartice”.

Priča kako se ljudi snebivaju kad trebaju prvi put zatražit robu na odgođeno plaćanje: “Uglavnom kažu da su zaboravili novčanik. Čim to kažu, odmah znam o čemu se radi. Poslije kad dođu, više ništa ne govore, razumijemo se i bez priče”.

I Hasan, trgovac na pijaci Otoka, daje robu na teku. “Nije da mi je drago što to moram raditi, ali druge mi nema. Bolje ljude i pričekati, nego ništa ne prodati”, priča Hasan, dodajući kako ljudi više i ne kupuju na kilograme kao nekad, već na komad.

“Uzmu jabuku-dvije. Nekidan mi je došao penzioner, jedva se vukao od bolesti. Trebao mu limun, sav ublijedio, a baš tada limun bio pet maraka. Gleda on jadan u onu cijenu i šta ću – poklonim mu dva limuna.”

Međutim, trgovac do njega, više nikom ne daje robu na veresiju.

“Dosta je više, toliko me ljudi izvaralo i nije vratilo novac. Ima mušterija koje mi duguju, pa pošto ne vraćaju pare, onda ofarbaju kosu, da ih kao ne prepoznam. Drugi navuku kape ili stave naočale kad me ugledaju. Zaobilaze me u širokom luku, kao da sam im neprijatelj, a ne neko ko im je pomogao”.

Same mušterije koje kupuju na recke, nerado o tome pričaju. Jedna penzionirana učiteljica, ipak, pristaje.

“Sine, ja nemam one kartice pa da mogu s kupovati u velikim centrima, već ovako kod privatnika ponekad zamolim da mi daju na povjerenje – do penzije. Ne mogu ti reći kako mi je bilo teško kad sam prvi put morala zamoliti da me upišu u teku, ali onda sam pomislila – pa, država bi se trebala sramotit, a ne ja. Hvala Bogu da ima još uvijek dobrih ljudi. Jedino me strah da se ne zadužim, a umrem. Zato se ne zadužujem puno, samo za najneophodnije stvari”, kaže 72-godišnja Mahira P. i klecavim nogama odlazi sa polupraznim cekerom.

Predstavnici udruženja potrošača iz BiH kažu da je kupovina na teku trend koji u ovoj državi ne gubi dah.

“Kupovna moć u BiH totalno je opala. Ljudi dižu kredite za ogrev, odjeću, čak i za kupovinu udžbenika i školskog pribora.

Trgovci, opet, budući da je kupovna moć slaba, dovijaju se na razne načine da pridobiju kupce, pa prave akcije za određenu robu, izdaju kartice koje nose popust ili daju robu na teku”, kaže Hakija Porobić, predsjednik Udruženja potrošača Kantona Sarajevo.

Ističe kako veliki trgovački lanci daju za penzionere na određene proizvode, ali više da bi privukli mušterije, nego da bi im pomogli.

Njegova kolegica iz Mostara, Fadila Hadžić, veli da je u Hercegovačko-neretvanskom kantonu kupovina na teku jako aktuelna, a da je sam Mostar najskuplji grad u Federaciji BiH: “Ja sam na balkonu posadila raštiku da je ne moram kupovati. A šta je sa onima koji ni balkona? U mom komšiluku je bio dućan koji je davao na teku, ali je sad zatvoren, skroz je propao, jer vlasnik nije imao od čega nabavljat robu.”

Redžo Omerbašić, predsjednik “Kluba potrošača Županije posavske”, priča da, iako se obično misli da u Posavini niko ne može biti gladan, problem nije samo sa kupovinom hrane: “Ljudima treba i orgijev, struja, voda, garderoba, proizvodi za higijenu, garderoba…, stvari koje ne rastu u bašti. Mali trgovci daju robu na recke, veliki na kartice, svak gleda svoj interes – kupac da plati kad ima, trgovac da ga namami da kupi i kad nema”, objašnjava, dok Gordana Bulić, predsjednica Udruženja potrošača Tuzlanskog kantona kaže da se u TK-u na teku može kupiti i markirana roba.

Svi oni se slažu da je kupovna moć većine stanovnika BiH jako slaba ili nikakva, da potrebe potrošača ne prate adekvatna primanja i da su, kako sada stvari stoje, dobroćudni trgovci sa tekom ispod pulta jedini alat za kakvu-takvu popravku finansijskog haosa u društvu.

Al jazeera

Podijelite članak