Bosna i Hercegovina između Amerike, EU i vakuuma: Trampova doktrina redefiniše ulogu SAD u BiH

Nova američka strategija nacionalne sigurnosti koju potpisuje Donald Tramp (Trump) predstavlja jedan od najvećih zaokreta u američkoj vanjskoj politici u posljednjih 30 godina. Umjesto tradicionalne uloge SAD kao širitelja liberalnog poretka i garanta evropske sigurnosti, dokument najavljuje pragmatičniji, transakcijski pristup moći.

Proširenje NATO-a više nije aksiom – nego trošak koji se mjeri interesima. Za Bosnu i Hercegovinu to je više od diplomatske promjene: to je hladan signal da geopolitička podrška više nije zagarantovana.

Najvažnija rečenica u dokumentu glasi: „Okončati percepciju i spriječiti realnost NATO-a kao saveza koji se stalno širi”. To faktički znači napuštanje politike iz 1990-ih i 2000-ih, kada se integracija Balkana smatrala logičnim nastavkom pobjede u Hladnom ratu.

NATO se sada posmatra kao alat s ograničenim širenjem, ne kao historijska misija. Male i podijeljene države – posebno BiH – time ostaju bez najvažnije poluge koja je godinama gurala njihov euroatlantski put.

Bosna i Hercegovina na papiru ostaje kandidat za NATO, s aktivnim MAP-om. U praksi, godinama postoji blokada iz Banje Luke i jasna opozicija SNSD-a.

Do sada se pretpostavljalo da će Vašington na kraju izvršiti pritisak i otvoriti vrata. Novi dokument tu iluziju prekida: bez američke volje da širi NATO, BiH ostaje u zoni neizvjesnosti.

Za političke strukture u RS to je argument koji će biti rado korišten – potvrda narativa da „NATO više nije realan”. Strategija donosi i oštar ton prema Evropskoj uniji.

EU se optužuje za birokratizaciju, gušenje ekonomije, migracijsku krizu i kulturni pad. Navodi se čak i mogućnost „civilizacijskog brisanja za 20 godina“.

Istovremeno, priznaje se da je Evropa neophodna za sučeljavanje s Kinom. Vašington želi Evropu kao partnera nacionalnih država, ali slabiju EU kao nadnacionalni centar moći.

Za BiH to znači nestanak dvostruke sigurnosne mreže: Amerika se distancira, a EU nema snage sama gurati proširenje. Posebno je zanimljivo što Republika Srpska može postati ideološki primjer otpora Briselu.

Njena euroskeptična retorika uklapa se u narativ američkih konzervativaca da EU nije poželjan model. Ne znači da će SAD podržati secesiju ili promjene granica – stabilnost ostaje crvena linija – ali znači da će se smanjiti motivacija da se sankcioniše blokiranje integracija.

U strategiji se snažno naglašavaju energija i tehnološka dominacija, uz fokus na rivalstvo s Kinom. Balkan u toj slici nije centar pažnje, već periferija koja može biti iskorištena ako se uklopi u šire planove, ili ostavljena po strani ako ne predstavlja stratešku vrijednost.

Zaključak je jednostavan i neugodan: BiH više ne može računati da će je Vašington gurati u NATO. EU neće povući zemlju bez unutrašnjeg dogovora.

Vrijeme oslanjanja na vanjski pritisak se završava. Država će ili sama pronaći snagu da definiše svoj put – ili ostati geopolitička fusnota u tuđim strategijama.

Bosna i Hercegovina se nalazi upravo između velikih promjena, bez sigurnog oslonca, a s unutrašnjim sistemom koji je navikao da čeka, ne da djeluje. Nova realnost traži suprotno.

Ili će zemlja pronaći snagu da sama definira svoju budućnost ili će ostati zemlja koja se spominje samo kada se govori o tome šta više neće biti američki prioritet. Nova američka strategija nacionalne sigurnosti koju potpisuje Donald Tramp (Trump) predstavlja jedan od najvećih zaokreta u američkoj vanjskoj politici u posljednjih 30 godina.

Umjesto tradicionalne uloge SAD kao širitelja liberalnog poretka i garanta evropske sigurnosti, dokument najavljuje pragmatičniji, transakcijski pristup moći. Proširenje NATO-a više nije aksiom – nego trošak koji se mjeri interesima.

Za Bosnu i Hercegovinu to je više od diplomatske promjene: to je hladan signal da geopolitička podrška više nije zagarantovana. Najvažnija rečenica u dokumentu glasi: „Okončati percepciju i spriječiti realnost NATO-a kao saveza koji se stalno širi”.

To faktički znači napuštanje politike iz 1990-ih i 2000-ih, kada se integracija Balkana smatrala logičnim nastavkom pobjede u Hladnom ratu. NATO se sada posmatra kao alat s ograničenim širenjem, ne kao historijska misija.

Male i podijeljene države – posebno BiH – time ostaju bez najvažnije poluge koja je godinama gurala njihov euroatlantski put. Bosna i Hercegovina na papiru ostaje kandidat za NATO, s aktivnim MAP-om.

U praksi, godinama postoji blokada iz Banje Luke i jasna opozicija SNSD-a. Do sada se pretpostavljalo da će Vašington na kraju izvršiti pritisak i otvoriti vrata.

Novi dokument tu iluziju prekida: bez američke volje da širi NATO, BiH ostaje u zoni neizvjesnosti. Za političke strukture u RS to je argument koji će biti rado korišten – potvrda narativa da „NATO više nije realan”.

Strategija donosi i oštar ton prema Evropskoj uniji. EU se optužuje za birokratizaciju, gušenje ekonomije, migracijsku krizu i kulturni pad.

Navodi se čak i mogućnost „civilizacijskog brisanja za 20 godina“. Istovremeno, priznaje se da je Evropa neophodna za sučeljavanje s Kinom.

Vašington želi Evropu kao partnera nacionalnih država, ali slabiju EU kao nadnacionalni centar moći. Za BiH to znači nestanak dvostruke sigurnosne mreže: Amerika se distancira, a EU nema snage sama gurati proširenje.

Posebno je zanimljivo što Republika Srpska može postati ideološki primjer otpora Briselu. Njena euroskeptična retorika uklapa se u narativ američkih konzervativaca da EU nije poželjan model.

Ne znači da će SAD podržati secesiju ili promjene granica – stabilnost ostaje crvena linija – ali znači da će se smanjiti motivacija da se sankcioniše blokiranje integracija. U strategiji se snažno naglašavaju energija i tehnološka dominacija, uz fokus na rivalstvo s Kinom.

Balkan u toj slici nije centar pažnje, već periferija koja može biti iskorištena ako se uklopi u šire planove, ili ostavljena po strani ako ne predstavlja stratešku vrijednost. Zaključak je jednostavan i neugodan: BiH više ne može računati da će je Vašington gurati u NATO.

EU neće povući zemlju bez unutrašnjeg dogovora. Vrijeme oslanjanja na vanjski pritisak se završava.

Država će ili sama pronaći snagu da definiše svoj put – ili ostati geopolitička fusnota u tuđim strategijama. Bosna i Hercegovina se nalazi upravo između velikih promjena, bez sigurnog oslonca, a s unutrašnjim sistemom koji je navikao da čeka, ne da djeluje.

Nova realnost traži suprotno. Ili će zemlja pronaći snagu da sama definira svoju budućnost ili će ostati zemlja koja se spominje samo kada se govori o tome šta više neće biti američki prioritet.