Brak u 21. vijeku: Ugovor o podjeli troškova koji lažno zovemo ljubavlju

Brak je nekada bio svetinja, zatim tradicija, a danas je postao najobičniji ekonomski projekat. Dok se u javnosti prodaje priča o srodnim dušama, iza zatvorenih vrata većina modernih parova funkcioniše kao dioničarsko društvo u stečaju. Naše babe i djedovi su se trpili jer su morali, a mi se trpimo jer ne možemo sami otplatiti stambeni kredit.

Postali smo generacija “cimera sa beneficijama”. Živimo u domovima koji više liče na hladne muzeje nego na mjesta ljubavi, gdje se komunikacija svela na razmjenu tehničkih informacija o namirnicama i plaćanju računa. Dok se na Instagramu plasiraju savršeni porodični portreti uz “hashtag” blagoslovljeni, realnost je takva da supružnici u krevetu leže okrenuti leđima, svako zagledan u svoj ekran, tražeći u tuđim životima ono što u svom više nemaju.

Najveća tragedija modernog braka je lažna ravnopravnost. Žene su prihvatile ulogu onih koje rade sve – i u firmi i u kući – dok su muškarci, pod pritiskom da ne budu “toksični”, postali pasivni posmatrači sopstvenog života. Strast se gasi onog trenutka kada shvatite da više ne vidite partnera, već samo drugu osobu koja dijeli troškove preživljavanja.

Čak su i djeca postala živi štit. Hiljade parova opstaje u toksičnim zajednicama koristeći djecu kao izgovor, nesvjesni da ih zapravo uče da je ljubav tiha ogorčenost i gluma za komšije. Ostajemo u brakovima ne zato što se volimo, već zato što se bojimo samoće i osude okoline.

Priznajmo sebi: brak nije u krizi, on je odavno klinički mrtav. Pitanje je samo imamo li hrabrosti da priznamo da smo zajednicu koja bi trebala biti utočište pretvorili u najskuplji i najdosadniji oblik preživljavanja.

Šta vi kažete – da li je brak danas išta više od zajedničkog kredita i navike? Pišite nam u komentarima.