Brojne teorije: Evo zašto zijevamo kad vidimo druge da to rade

Zijevanje se sastoji se od nehotičnog širokog otvaranja usta i maksimalnog širenja čeljusti nakon čega slijedi duboko udisanje i polagani izdah, objašnjava dr. Reyan Saghir iz Velike Britanije i dodaje kako ta svakodnevna pojava još nauci nije u potpunosti razumljiva.

Najčudniji detalj kod zijevanja je njegova “zaraznost”. Postoji mnogo studija na tu temu pa postoje neka objašnjenja zašto moramo zijevnuti kad vidimo da neko drugi zijeva. Objašnjenje leži u psihologiji, ali najprije ćemo razjasniti razloge zijevanja.

Zašto uopće zijevamo?

Mnogi pretpostavljaju da zijevamo kako bismo pokušali unijeti više kisika u organizam – u to su i naučnici vjerovali do prije 30-ak godina. Međutim, ta je teorija opovrgnuta nizom eksperimenata objavljenih 1987. godine koji nisu dokazali nikakvu korelaciju između nedostatka kisika i poriva za zijevanjem, prenosi realsimple.com.

Danas je jedna od najpopularnijih teorija ona da zijevamo – zbog uzbuđenja.

– Naime, kako se umaramo, posebno kad gledamo nezanimljive ili neinteraktivne ponavljajuće podražaje poput predavanja, naše tijelo zijeva kao sredstvo za razbuđivanje. Studije su pokazale kako je to istina, jer broj otkucaja srca nakon zijevanja raste, a vrhunac doseže 10 do 15 sekundi nakon te radnje, slično naletu kofeina – kaže dr. Saghir.

Zijevanje se, također, povezuje s hlađenjem mozga, što bi moglo biti razlogom zašto češće zijevnemo s porastom temperature.

– Kad se mišići lica opuste, to omogućuje gubitak topline kroz vene lica i ulazak hladnog zraka koji pomaže sniziti temperaturu mozga putem konvekcije – pojasnio je.

Zašto zijevamo kad vidimo druge da to rade?

Prema istraživačima, najvjerovatniji razlog za to je empatija.

– Kako ljudi stare, tako poboljšavaju svoj psihosocijalni i neurološki razvoj pa tuđe zijevanje postaje neka vrsta znaka da i oni trebaju zijevati. Ta pojava poznata je kao ehofenomen, a javlja se i kod čimpanzi te kod pasa – kaže dr. Saghir.

Napominje kako nije samo zijevanje ono što nesvjesno kopiramo jedni od drugih.

– Na primjer, svakodnevno automatski oponašamo riječi drugih ljudi (eholalija) ili postupke (ehopraksija), a sve kako bi se bolje uklopili – pojasnio je.

Takvo ponašanje je posve prirodno jer naš mozak je tako programiran – da kopira ljude kojima smo okruženi.

– Studije su pokazale da zijevanje pokreće “zrcalne neurone” u jednom dijelu mozga, ali valja napomenuti da je ova reakcija ograničena samo na potpuno razvijene mozgove. Kao mentalno zdrave odrasle osobe, naš će nas psihosocijalni razvoj nagnati na zijevanje kad neko drugi to napravi. Ali kod ljudi koji se nisu mentalno ispravno razvili, zarazni učinak zijevanja se ne vidi – objasnio je dr. Saghir.

Dodao je kako neke studije pokazuju da djeca, kod kojih se mozak još razvija, zijevaju samo kad su umorna, ali ne i kad neko kraj njih to radi.

– Osim toga, studije su pokazale da smo skloni više kopirati zijevanje kad to rade ljudi do kojih nam je stalo, s kojima smo bliski. Na primjer, ako član porodice zijeva, veća je vjerovatnoća da ćete zijevati nego kad to napravi neznanac. To se događa upravo zbog empatije kad nesvjesno želimo zrcaliti postupke dragih ljudi – kaže dr. Saghir.