Budimiru komšija Hasib preči od brata: “Imao je brigu koja ga i po noći morila” (FOTO)

„Od rodbine još imam samo kćerku u Valjevu i dok ona čuje da sam ja otišao na ovaj svijet proći će i pet dana,” priča Budimir dok mu se u glasu osjeti radost što je u fazi ispunjenja svoje velike želje

Nakon što je skoro godinu dana štedio od penzije Budimir Kokošar iz Goražda odlučio je na mjesnom groblju, gdje su mu sahranjeni svi članovi obiljetelji, sagraditi grobnicu. U tome mu pomažu komšije Bošnjaci, piše Deutsche Welle.

„Živim sam i nemam puno troškova, zdravlje me dobro služi i još uvijek pored penzije mogu proizvesti hrane jer se pomalo bavim i stočarstvom i poljoprivredom”, kaže Budimir Kokošar kojeg, kako kaže, nije strah bolesti, niti ga je strah otići na onaj svijet ali mi je velika briga ko će ga i gdje sahraniti.

„Od rodbine još imam samo kćerku u Valjevu i dok ona čuje da sam ja otišao na ovaj svijet proći će i pet dana,” priča Budimir dok mu se u glasu osjeti radost što je u fazi ispunjenja svoje velike želje.

Komšije u akciji gradnje vječnog doma

U gradnji grobnice Budimiru pomažu prijatelji Hasib Klimentić, Vejsil Kulin i predsjednik Savjeta mjesne zajednice Goražde Alen Selimović. Nije ovo prva zajednička akcija složne družine iz naselja Glamoč kod Goražda. Jedan drugom nađu se pri ruci i prilikom većih radova na imanju ili u vrijeme nabavke ogrijeva.

Budimir Kokošar

Hasib kaže da mu se u prvi trenutak učinila čudna Budimirova želja, ali kada je bolje razmislio nije mogao odbiti molbu prijatelja za pomoć.

„Prije godinu dana Budimir mi je rekao da ima veliku brigu koja ga i po noći mori, a to je ko će ga i gdje sahrani, te da je odlučio za života izgraditi grob. Mislio sam da se šali, ali u daljnoj priči postalo mi je jasno koliko mu to znači i naravno da smo krenuli u akciju”, kaže Hasib Klimentić za DW.

„Koliko god da se radi o pomalo bizarnoj stvari mi nađemo prostora da porazgovaramo o filozofiji života i na ovakvom mjestu čovjek ustvari spozna prave vrijednosti. Novac, skupi automobili, kuće i vikendice sve je to prolaznog karaktera ali ono što ostaje kao trajna vrijednost su druženje, prijateljstvo i ljubav. Meni je puno srce kad Budimir kaže kako je prvi komšija preči od brata”, naglašava Hasib Klimentić.

Budimir Kokošar u zasluženoj je mirovini pune dvije decenije. Skoro cijeli životni vijek radio je kao vozač izuzev nekoliko godina koje je proveo u Njemačkoj. Prisjeća se boljih vremena od sadašnjeg.

„Čudno je vrijeme došlo i kao da su ljudi postali gluhonijemi. Najrođeniji pa ne pričaju, posvađala ih, kažu međa. Brat sa bratom pa na ‘ratnoj nozi’. Kako da onda ja vama opišem svoju sreću, kako da se zahvalim mojim drugarima i kako da ne pustim suzu radosnicu kad još ima ljudskosti u ljudima”, kaže Budimir.

„Nekada je to bilo drugačije. Kada završimo sa poslom niko neće kući, odmah u kafanu i do zore. Nije se gledalo je li neko Srbin, Hrvat ili Musliman. Da Bog da, ali mislim da se ta vremena neće ponoviti“, sa sjetom priča Kokošar.

Stoljetna tradicija bogatstva različitosti

Goražde misiju suživota gradi već stoljećima i danas uspjeva da se odupre svim podjelama. Međusobno pomaganje, suživot i multietničnost nisu odrednice samo sadašnjeg vremena, kaže Alen Selimović. Goraždansko naselje Glamoč ovakvu priču priča već stoljećima.

„Nalazimo se na povjesnom mjestu, to sa sigurnošću mogu reći. Naime, nedaleko odavde nalazi se karavanski put koji je bio „žila kucavica” u srednjem stoljeću i čiji ostaci i danas govore o tom periodu. Trenutno stojimo na pravoslavnom groblju, a kao što možete vidjeti samo 50 metara vazdušne linije nalazi se muslimansko groblje. Nije tu kraj svim različitostima na ovako malom prostoru jer iza ovog brda nalaze se kameni stećci iz XVI stoljeća”, kaže Selimović.

„Želim reći kako je ovo Bosna i Hercegovina kakvu trebamo da živimo. Da njegujemo razlike i da smo ponosni na to što imamo komšiju druge nacije ili vjere jer je bogatstvo samo u različitosti. Svi ćemo otići na onaj svijet i svima nam je sudbina ova dva kvadrata i Budu, i Hasibu, i Alenu, i šta nam onda ostaje? Ostaje nam s nam da budemo ljudi jer se samo čovjek na čovjeka može osloniti“ zaključuje Selimović.