Burek je ambasador naše zemlje

Bosna i Hercegovina stoljećima je gradila svoj specifičan smjer i ukus u kulinarstvu, koji se malo gdje može sresti. Nijedno turističko razgledanje BiH, a posebno Sarajeva, ne završava bez kušanja bosanskohercegovačkih nacionalnih jela, a priprema jela s ovih podneblja nije se puno mijenjala.

Posebne peći

Tradicionalna bh. hrana uglavnom se priprema s mesom, obroci su obilni i začinjeni, a danas bosanska kuhinja sadrži više od 400 različitih jela koja će zadovoljiti i najzahtjevnije sladokusce.
Bez obzira na to da li je punjena sirom, zeljem, krompirom, svi je vole, a nezamjenjiva je pita s mesom – burek koji je mnogima na prvom mjestu. Recepti za pitu prenose se s generacije na generaciju u jednoj porodici, a i danas – dobra pita je po pravilu mjerilo dobre domaćice. A najbolje domaćice kažu kako je tajna ovog jela u jufki.

Muhamed Abe Mujezinović, ugostitelj, kazao nam je kako je pita jedan od ambasadora naše zemlje.
– Pita je potekla iz naših tradicionalnih familija i prenosila se s koljena na koljeno. Mi pitu pravimo kao naše nane što su pravile – na čaršafu, na stolu ili na siniji i razvijale jufku oklagijom, kaže Mujezinović.
Širom Sarajeva nalaze se brojne buregdžinice u kojima možete kupiti hrskavi i mirisni burek, a najbolji je vruć uz hladno kiselo mlijeko ili jogurt.

Poznati američki list The Boston Globe nazvao je burek jednim od najvećih specijaliteta jugozapadnog dijela Evrope
Kultni status u Sarajevu uz burek uživa i ćevap. Legenda kaže da nema osobe koja je posjetila stari dio grada a da nije pojela ćevape. Ćepav je stotinama godina kralj bosanskih jela, a iako djeluje jednostavan, ne može ga svako napravili. Tajnu njegove pripreme čuvaju samo najbolje ćevabdžije.

Abid Šaćiri majstor je roštilja u ćevabdžinici Željo. Za roštiljem stoji 30 godina, a spremao je ćevape fudbalerima, pjevačima, glumcima, predsjednicima država.
– Kroz moju karijeru svašta je prošlo. Čovjek je jeo po 90 ćevapa, a i dan-danas dođe čovjek i pojede 25-30 ćevapa najnormalnije, kaže Šaćiri.
Ćevapi su se, dijeljenjem recepta, mijenjali kroz gradove pa je među Bosancima i Hercegovcima vječita polemika čiji su ćevapi najbolji: sarajevski, travnički ili banjalučki. Međutim, kada zamirišu, nije ni važno odakle su.

Koliko su u Sarajevu važni ćevapi, toliko je važna lepinja – somun koji se uz njih služi. U Sarajevu svaki dio grada ima svoju ponajbolju pekaru, ali kada je riječ o somunima – porodica Poričanin majstor je ovog zanata i pravi ih stotinu godina.
Mehmed Poričanin, vlasnik pekare “Poričanin”, kazao nam je kako se proces proizvodnje u ovoj pekari nije mijenjao posljednjih sto godina.

– Sve se radi ručno. Ne postoji ništa jednostavnije od somuna. Samo su brašno, voda, so i kvasac. Ali ono što je najteže, to je rad i ljubav prema tom poslu, kaže Poričanin.

Dodao je kako se somuni peku u posebnoj peći na drva, na 500 stepeni, a brojne Sarajlije zbog somuna putuju s jednog na drugi kraj grada samo da bi kupile onaj najbolji.

A tradicija ovih prostora je da je nakon obilnog ručka slatko – obavezno. U tradicionalnoj bosanskoj kuhinji prave se lokumi, ružice, kadaif, tufahije, hurmašice, a za najsvečanije prilike – baklava, koja je na bosanskim trpezama zaostavština turske kuhinje. Nevažno da li je riječ o svadbi, prazniku bilo kojeg naroda, baklava je oduvijek bila prilika da se gost ugosti na način kako dolikuje.

Tajna

Ahmet Nević, majstor baklave, kaže kako je baklava specifična zato što se sve ručno radi, a tajna je u receptu, omjeru jufke, agde i fila, zavisi čime je filujemo.
– Naša baklava je specifična jer se pravi sve ručno, toliko je vrsta i varijacija, ali posebnom je čine te jako tanke jufke kroz koje se čak može i čitati, kaže nam Ilhana Mulić, vlasnica radnje Baklava Shop.

Oslobođenje

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE