Burhan Šaban: Ne zaboravimo da je Džennet ispod majčinih nogu

Želja mog rahmetlı oca je bila da postanem hafiz. U mom djetinjstvu je Bajram bio prılika da se obnovi odjeća, jer se to nije dešavalo tako često kao u naše vrijeme. Kod nas se u Skoplju i danas pri susretu sa starijima uvijek ljubi ruka kao znak poštovanja, a za Bajram obavezno. Tako i moja djeca i svi u porodici i dalje praktikuju ovaj običaj

Burhan Šaban jedan je od najpoznatijih izvođača ilahija na bosanskohercegovačkim prostorima. Hafiz je postao sa samo 13 godina, slijedeći želju rahmetli oca koji to, nažalost, nije dočekao. Majka je u porodici bila stub svega, zbog toga i opisuje veliko poštovanje prema ženskom rodu. Među najpoznatijim numerama ovog izvođača ističu se pjesme “Kišna dova”, “Strah me” i “Moja Zulejha”. Samo za “Azru” prisjetio se svog odrastanja, bajrama s porodicom. Burhan je rođeni Makedonac, koji najviše vremena provodi na relaciji Sarajevo-Istanbul, pa nismo mogli da se ne prisjetimo stiha jednog našeg muzičara: “Lijepo je doć’ u svoju čaršiju, lijepo je imat’ svoju avliju” i da ga na početku razgovora ne upitamo kako danas promišlja o mjestu svog rođenja?

–  Ja sam rođen u Skoplju u tradicionalnoj turskoj osmanskoj porodici, u gradu koji je osnovao isti čovjek kao i Sarajevo, Isa Beg Ishaković. Tako da su, prema mom mišljenju, Sarajevo i Skoplje kao Dva Beata i ne osjećam veliku razliku, jer su oba grada s čaršijama, koje su njihove duše. Skoplje je spoj Istoka i Zapada, raskrsnica svih puteva, mutnietnička sredina koja me obogatila mnogim vrijednostima i jezicima tokom mog odrastanja – kaže nam Burhan.

Objasnite nam Vaš put od Skoplja do Sarajeva i Istanbula?

– Hadži HafizAlijevski me upoznao sa Sarajevom, 1985.godine, kada sam počeo da učim mukabele u sarajevskim džamijama. Tu upoznajem ljude s kojıma sam se srodio i koji su nastavili da me vežu za ovaj grad. Potom me, 1993., put vodi u Istanbul, gdje počinjem raditi za TGRT televiziju kao glavni i odgovorni urednik vanjskopolitičke redakcije i dopısnık CCN World Internationala. U isto vrijeme dobio sam priliku da na turskom snimim tri albuma s pjesmama i ilahijama o Bosni, te da na taj način informišem javnost o strašnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini.

Koje uspomene Vas vežu za Sarajevo?

–  Najviše upravo ti prvi predratni ramazani i atmosfera koja očara čovjeka. Prve probe hora s Gazi Husrev-begovom medresom i prvi koncerti ilahija.

 S 13 godina ste postali hafiz i učač ilahija. Je li to uvijek bila Vaša želja?

– Ilahije su kao i Kur’an uvijek živjele u našoj porodici. A želja mog rahmetli oca je bila da postanem hafiz i tako sam krenuo. Sudbina je bila da šest mjeseci nakon njegovog preseljenja na ahiret bude moja hafiskadova.

Ko je u porodici bio sličan Vama?

– Moj dedo s očeve strane je bio hafiz, a mamin babo je bio muderris, tako da će prije biti da ja ličim na njih, tj. oni su mi bili uzor i inspracija da pratim ovaj put. A mnogo dugujem i svom muhafizzuhfz. Idrizu, koji me je strpljivo vodio.

Je li u Vašoj porodici bilo očekivano da postanete učač ilahija?

– Istina je da to, vjerovatno,niko nije očekivao, s obzirom na moju nestašnost kao dijete (smijeh), ali pošto su smatrali da imam lijep glas, koji bih isprobavao u svakoj prilici, uvijek su me hrabrili da na porodičnim skupovima ponešto proučim.

Koji nastup najviše pamtite i zbog čega?

– Možda promocija albuma “Rodiš se i umreš”, 2006., u Domu Armije, koji je bio prepun. Ne mogu da izostavim ni koncerte “Dođi najdraži” i “Tri hafiza”, kao ni koncert 1991. na Bilinom polju.

Imate li posebne rituale pred nastupe?

– Ništa, osim da proučim dovu da bude hairli.

Koje su Vam najljepše slike iz djetinjstva kada se sjetite Bajrama?

– U mom djetinjstvu je Bajram bio prilika da se obnovi odjeća, jer se to nije dešavalo tako često kao u naše vrijeme. Tako da je bila posebna radost obući sve novo i tog jutra obilaziti rodbinu, nakon poljubljene ruke dobiti bajram-banku, a naročito običaj klanja kurbana u avliji, u kućnoj atmosferi.

Azra.ba