Četvrta godišnjica rata u Ukrajini: Geopolitički zemljotres koji je promijenio Evropu

Na današnji dan 2022. godine ruski tenkovi su preko Bjelorusije i Rusije izvršili invaziju na Ukrajinu zbog, kako su tada opisali, “denacifikacije” ove zemlje i zaštite ruskih interesa u ovoj regiji.

Rat u Ukrajini, odnosno oružana agresija Ruske Federacije, započela je na današnji dan prije četiri godine. Napori na osiguravanju dugoročnog mira, većinski predvođeni Sjedinjenim Američkim Državama, do sada nisu dali očekivane rezultate.

Profesor Turčalo ističe da četiri godine nakon početka ruske agresije na Ukrajinu i dalje treba imati u vidu da je Ukrajina za Rusiju pitanje geopolitičke dubine.

To je, kako kaže, bila logika tada i ostala je i danas, zbog čega niko ne može znati kako bi mogao izgledati održiv mir.

Zbog ovih faktora, napominje naš sagovornik, Rusija traži da se daju pisane garancije da se NATO neće širiti, na što Savez ne može pristati, jer bi agresoru prepustio pravo veta nad vlastitim strateškim konceptom i politikom otvorenih vrata.

Hamza Višća ističe i to da ni jedna, ni druga strana, po svemu sudeći, nemaju velika očekivanja od pregovora.

Prema onome što je poznato, razgovori bi, osim osnovnih sigurnosnih pitanja vezanih za eventualni prekid vatre, trebali obuhvatiti i temu teritorije, odnosno mogućih teritorijalnih ustupaka u odnosu na trenutno stanje na terenu, istakao je Višća u razgovoru.

Naš sagovornik dodaje da ne očekuje da će u narednim danima biti postignut značajan pomak u pregovorima, pogotovo zato što je na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji naglašeno da je ključni izazov definisanje sigurnosnih garancija za Ukrajinu nakon okončanja rata.

Zelenski traži da se sporazum o sigurnosnim garancijama potpiše prije mirovnog sporazuma. Razlog je iskustvo s Rusijom, koja je i ranije dogovarala prekide vatre, a zatim nastavljala borbena djelovanja i povremena napredovanja, podsjeća on.

Govoreći o sigurnosnim garancijama, Višća ističe da Zelenski insistira da u njima učestvuje i Evropska unija.

1994. godine, prilikom denuklearizacije Ukrajine, kada su nuklearni kapaciteti bivšeg Sovjetskog saveza premješteni iz Ukrajine u Rusiju, Sjedinjene Američke Države i Rusija su potpisale sporazum kojim su garantovale teritorijalni integritet i suverenitet Ukrajine.

Upravo zbog tog iskustva Ukrajinci ne vjeruju da bi samo američko-ruske garancije bile dovoljne bez učešća Evrope, koja ima interes da Ukrajina ostane slobodna, jer se time smanjuje pritisak Rusije na Evropsku uniju.

Profesor na FPN-u Adis Maksić ne smatra da je mir u Ukrajini uopće tako blizu.

Trenutne okolnosti upućuju na to da bi rat mogao potrajati. Ne postoje jasni znakovi da je Vladimir Putin spreman na ustupke koji bi bili potrebni za postizanje trajnog mira.

Primjećuje i da unutar Rusije ne postoji snažan unutrašnji pritisak koji bi primorao vlast na promjenu kursa, jer je relativno mali procenat vojno sposobnog stanovništva direktno angažovan u ratu, a zbog čega rat može potrajati.

Sastanci u Ženevi, Abu Dhabiju ili na drugim lokacijama zasad ne djeluju kao događaji koji bi mogli donijeti preokret. Najčešće se postižu ograničeni dogovori, poput razmjene zarobljenika.

Na pitanje o tome da li bi eventualni mir u Ukrajini imao implikacije za Bosnu i Hercegovinu, Višća ističe da bi odgovor zavisio od konteksta.

Ako govorimo o ponašanju velikih globalnih aktera, ne vjerujem da bi došlo do dramatičnih promjena. Rusija bi, vrlo vjerovatno, nastavila s hibridnim djelovanjem kako bi zemlje Zapadnog Balkana, uključujući Bosnu i Hercegovinu, držala van Evropske unije i, gdje je moguće, van NATO saveza, kaže Višća, dodajući da bi cilj bio održavanje stalne napetosti i prijetnje, kako bi se spriječilo ispunjavanje uslova za ulazak u sistem kolektivne sigurnosti Evrope.

Turčalo opet naglašava da ukoliko dođe do nekog dogovora, implikacije za Bosnu i Hercegovinu neće sigurno proizaći iz teksta sporazuma, ali mogu iz toga ko će se percipirati kao relativni pobjednik.

Ako Rusija izađe iz rata koji je pokrenula s konsolidiranom kontrolom nad osvojenom ukrajinskom teritorijom i ublaženim sankcijama, to će značiti da je demonstrirala da upotreba sile može proizvesti politički rezultat.

S druge strane, ukoliko Zapad, iako je teško sada govoriti o postojanju kolektivnog Zapada, napominje Turčalo, zadrži kakav-takav stepen kohezije i nastavi dugoročno ograničavati rusku moć, onda će i BiH ostati unutar čvršćeg sigurnosnog okvira EU i NATO-a.

Na pitanje o mogućem presedanu predaje Donbasa na osnovu principa samoopredijeljenja i implikacijama za BiH, Turčalo napominje da međunarodno pravo na prvo mjesto stavlja teritorijalni integritet neke države.

Ako teritorijalna promjena ostvarena silom postane trajna i prihvaćena, drugi akteri će izvući pouku jer će postati svjesni da su i pravno nedozvoljene stvari izvodljive.

BiH, napominje, ima međunarodno vojno prisustvo i snažno integrativni okvir u EU i NATO strukturama, što značajno ograničava ovu mogućnost.

S druge strane, Višća upozorava i na moguće prijetnje po nacionalnu sigurnost nakon što rat u Ukrajini završi, identifikujući ruske veterane kao potencijalni problem.

Ruski državljani, kao i državljani nekih drugih zemalja, mogu ući u Bosnu i Hercegovinu bez vize, postoji rizik da bi pojedinci mogli biti zloupotrijebljeni u kontekstu postojećih separatističkih politika.

Govoreći o Bosni i Hercegovini, Maksić priznaje da sigurnosna situacija jeste osjetljiva, ali ne i da je na ivici kolapsa.

Ovdje postoji određena sigurnosna infrastruktura, uključujući prisustvo NATO saveza, što se vidjelo i u kriznim momentima. Ta infrastruktura bi se mogla promijeniti samo ako dođe do značajnih promjena u globalnim odnosima moći, kaže on.

Dolaskom Donalda Trumpa na vlast, ističe Maksić, došlo je do određenih pomjeranja u globalnoj politici, ali zasad nema naznaka da bi se postojeća sigurnosna arhitektura u Bosni i Hercegovini raspakovala.

Podrška Dejtonskom sporazumu i očekivanje da politički akteri ne ugrožavaju taj okvir i dalje su prisutni, naglasio je.

Bosanskohercegovačka politika, međutim, propustila je brojne prilike, ne samo u posljednje tri decenije, nego i u poratnom periodu. Postojala je pasivnost i oslanjanje na pretpostavku da će američka politika uvijek ići u pravcu na koji smo navikli.

Činjenica da je BiH dobila kandidatski status EU je, kako kaže Turčalo, proizvod šire geopolitičke klime, ne unutrašnjih reformi, i to je sada svima jasno.