Cijene hrane u Evropi: Gdje je najskuplje, a gdje najjeftinije?

Dok Švicarci za istu korpu hrane plaćaju i do 60 posto više od evropskog prosjeka, cijene u Sjevernoj Makedoniji najniže su na kontinentu.

Razlike u cijenama hrane širom Evrope su ogromne, a najnoviji podaci Eurostata otkrivaju gdje je kupovina najpovoljnija, a gdje najviše opterećuje kućni budžet.

Hrana predstavlja jedan od najvećih troškova za evropska domaćinstva i u prosjeku čini 11,9% ukupne potrošnje u Evropskoj uniji, dok se u zemljama poput Rumunije taj udio penje i do 20%. Poređenje cijena temelji se na Eurostatovom indeksu, gdje prosječna cijena korpe hrane u EU iznosi 100.

Prema podacima za 2024. godinu, Švicarska je ubjedljivo najskuplja zemlja s indeksom od 161,1, što znači da su cijene hrane 61,1% više od prosjeka EU. Slijede Island (146,3) i Norveška (130,6), zemlje koje također nisu članice Unije.

Unutar EU, stanovnici Luksemburga najdublje posežu u džep, jer su cijene hrane 25,7% više od prosjeka. Visoke cijene bilježe i Danska, Irska, Francuska, Austrija i Malta.

Unutar Unije, najpovoljnija je Rumunija, gdje je ista korpa hrane jeftinija za 25,4%. Niske cijene hrane karakteristične su za jugoistočnu Evropu i Zapadni Balkan, pa su znatno ispod prosjeka i Turska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Bugarska.

Među najvećim ekonomijama EU, cijene u Njemačkoj i Italiji su neznatno iznad prosjeka, dok je Francuska osjetno skuplja. Španija je, s druge strane, 5,4% jeftinija od prosjeka Unije.

Stručnjaci ističu nekoliko ključnih razloga za ovako velike razlike.

„Najvažniji razlog su razlike u prihodima i platama“, rekao je za Euronews Business Alan Matthews, profesor na Trinity Collegeu u Dublinu. U zemljama s višim prosječnim platama, poput Švicarske i Danske, veći su i troškovi rada u poljoprivredi, preradi i prodaji, što se na kraju odražava na maloprodajne cijene.

Matthews dodaje da važnu ulogu imaju i razlike u oporezivanju. „Razlike u porezima, posebno PDV-u na prehrambene proizvode, također objašnjavaju dio razlika“, naglasio je.

Ilaria Benedetti, vanredna profesorica na Univerzitetu Tuscia, ističe i strukturne faktore poput troškova proizvodnje i izloženosti globalnim šokovima.

„Manje i veoma otvorene ekonomije – često s valutama podložnim snažnijim fluktuacijama – doživjele su jači prenos rasta troškova energije i poljoprivrednih inputa tokom pandemije i sukoba između Rusije i Ukrajine“, izjavila je.

Iako su cijene hrane u nekim zemljama nominalno niže, to ne znači nužno da je hrana pristupačnija. U zemljama istočne i jugoistočne Evrope hrana čini više od 20% kućnih izdataka, dok je u bogatijim ekonomijama taj udio uglavnom ispod 12%.

Ove razlike imaju ozbiljne implikacije na sigurnost snabdijevanja hranom, upozorava Jeremiás Máté Balogh, vanredni profesor na Univerzitetu Corvinus u Budimpešti.

Drugim riječima, iako je hrana u Danskoj skupa, stanovnici s višim raspoloživim prihodima lakše je mogu priuštiti nego stanovnici zemalja s nižim cijenama, ali i znatno nižim primanjima.