Ćiro Blažević: Trenirao sam Bobana, Šukera, Bokšića, ali jedan je Pape

“Svi mi kažu da dobro izgledam, ali ne mogu pobjeći od činjenice da imam najgoru bolest na svijetu i pet metastaza. Nemam dilemu da se nešto krupno valja u mom organizmu, ali ja se ne dam. Zasad imam sreću da me još nisu uhvatili oni uobičajeni bolovi, a kad imaš rak na kostima kažu da je to najgore. Ali ne živim u iluziji da će to samo tako proći, spreman sam na odlazak bez velike pompe“, prve su riječi legendarnog fudbalskog trenera Miroslava Ćire Blaževića u razgovoru za portal N1.

“Bio sam na svim mogućim terapijama, ali se rezultati nisu pokazali afirmativnim. Doktori su uz pomoć radiohirurgije uspjeli da uguše tri žarišta, ali se onda pojavilo pet novih“, priča smireno, svjestan ozbiljnosti svog zdravstvenog stanja, ali se u njegovom glasu ne osjeća zabrinutost.

“Moja porodica kao da se pretvara da se meni ne može ništa dogoditi, ali to nažalost nije tako, iako se u podsvjesti i dalje nadam da bih mogao još malo da poživim“, kaže popularni Ćiro, koji je u februaru proslavio 87. rođendan.

“Jesi li spremio pitanja?“, pokušava da me zbuni, ali njegov smijeh čini moj odgovor suvišnim.

Bašta kafića u centru Zagreba ne djeluje kao idealno mjesto za intervju, ali je to takoreći Ćirina druga kuća, pa nisam ni probao da utičem na izbor lokacije. Intervju je prvobitno bio dogovoren za kraj prošlog ljeta, kada je trebalo da se nađemo u morskom ambijentu njegove kuće u Kraljevici nadomak Rijeke, ali do njega nije došlo jer je baš tih dana saznao da boluje od raka. Ipak, Ćiro je rođeni borac i pobjednik, pa sam bio siguran da ćemo se kad-tad vidjeti.

Još je pod utiskom Dinamove pobjede nad londonskim Chelseajem u premijernom meču Lige šampiona, ne pokušava da sakrije euforiju, ali priznaje da je rezultat utakmice i njega iznenadio.

“Slučaj je htio da na poluvremenu sretnem predsjednika Chelseaja, koji je bio zabrinut. Rekao sam mu da ne brine i da će oni pobijediti jer sam bio uvjeren da će tako i biti. Bio sam siguran da ćemo primiti tri-četiri komada, a on mi je povjerovao (smijeh). U fudbalu je najvažniji rezultat, kako si došao do njega nije bitno, važno je samo da je pošteno, a ne lopovski. Protiv Chelseaja smo pošteno došli do pobjede, a fenomen fudbala se manifestovao u činjenici da ne pobijedi uvijek bolji. Dinamo je zaslužio tu pobjedu jer su igrači dali posljednji atom energije, igrali su sa 120 posto mogućnosti, a Englezi sa osamdeset. A u svom sastavu Dinamo je imao čovjeka koji je mogao pobjeći protivničkoj odbrani i zabiti gol…“

I taman što je zaustio da izgovori ime heroja Dinamove pobjede, našem stolu prilazi žena koja kaže da je iz jedne humanitarne organizacije. Moli Ćiru da podrži akciju tako što će izgovoriti nekoliko rečenica u kameru mobilnog telefona. Pristaje bez pogovora. Improvizuje u svom stilu, riječi se nižu, a on to radi s neopisivom lakoćom, kao da je već imao pripremljen govor. Odlično se snašao u ulozi promotera koristeći svoj dobro poznati šarm, uz neizbježne duhovite opaske. Nijednom nije opsovao.

“Gdje smo ono stali? Da, kod (Mislava) Oršića. Pedeset godina sam trener i znam šta znači biti kompletan fudbaler, a on to jeste. Postoje igrači i postoje fudbaleri. Fudbaler, to je jedan božji dar koji mi nazivamo talentom. Čestitam treneru Čačiću na svemu što je napravio. Imao je i sreću koja je sastavni dio uspjeha, ali mu zameram što je izvadio Oršića iz igre (psovka), jer je u drugom poluvremenu Chelsea ostavio veliki prostor da tako brz igrač ponovo istrči i zabije gol.“

U čemu je tajna uspjeha hrvatskog fudbala, šta to oni imaju što Srbija nema? Reprezentacija im je bila najprije treća, zatim i druga na svijetu, a Dinamo ima dvostruko više učešća u Ligi šampiona nego Zvezda i Partizan zajedno. Ako neko zna odgovore na ta pitanja, zna Ćiro.

Trenirao sam Bobana, Šukera, Bokšića, ali jedan je Pape

“Najbolji je Safet Sušić“, odgovara kao iz topa na pitanje ko je najbolji fudbaler kojeg je trenirao.

“Sjedim jednom sa (Dragoslavom) Šekularcem u Parizu i gledamo Sušića koji je tad igrao za Paris Saint Germain, a Šeki meni kaže: ‘Bata Ćiro, pa ovaj je bolji od mene, mamicu mu njegovu‘. Trenirao sam velike fudbalere, a Alen Bokšić je jedan od najvećih. Tu su i (Zvonimir) Boban, Šuker, (Aljoša) Asanović… Ali je sav njihov učinak bio podređen interesu ekipe, nije bilo nekih individualnih iskakanja. Znali smo da ćemo svi poginuti za istu stvar.“

Kompletan intervju Ćire Blaževića pronađite OVDJE.

N1