Čobanin sa 800 ovaca upozorava: Realna cijena jagnjeta mora biti 10 KM po kg

Sa stadom od oko 800 ovaca, Marko Bjelić iz Gornjeg Ratkova kod Ribnika spada među rijetke stočare koji se i dalje bave ovčarstvom u velikom obimu. Njegova svakodnevnica daleko je od lagodne – mjesecima boravi na terenu, suočen s teškim vremenskim uslovima, fizičkim naporima i sve većim ekonomskim pritiscima koji prijete opstanku domaće proizvodnje. Marko smatra da realna cijena jagnjeta mora biti 10 KM po kg.

Zatekli su ga u Derventi, gdje zajedno s kolegama privodi kraju višemjesečni boravak daleko od kuće. Na teren su krenuli još početkom oktobra prošle godine, a iza njih je, kako kaže, jedna od najtežih zima u posljednjih nekoliko godina.

“Bilo je baš teških trenutaka, posebno tokom januara i februara. Duboki snjegovi, jaki minusi, dani i noći provedeni na otvorenom. To su situacije kada se borite i s prirodom i sami sa sobom, ali nemate izbora – morate izdržati”, priča Bjelić.

Dodaje da ovaj posao nije za svakoga i da ga mogu raditi samo najuporniji. Život čobana podrazumijeva konstantan rad, bez pravog odmora i uz minimalne uslove za život.

“Skineš čizme na kratko, ali praktično ih nosiš mjesecima. Nema radnog vremena, nema slobodnih dana. To je težak život, a najgore od svega je što ga malo ko cijeni”, ističe on.

Međutim, pored fizičkih izazova, najveći problem predstavlja ekonomska situacija. Domaći proizvođači, tvrdi Bjelić, nalaze se u nezavidnom položaju zbog niskih premija i velikog uvoza mesa koji dominira tržištem.

“Premija od 23 marke je premala i ne može pokriti osnovne troškove. Sve što je domaće polako nestaje. U marketima gotovo da i nema domaćeg jagnjeta – sve je uvozno. A mi svoje ne možemo prodati po cijeni koja bi nam omogućila opstanak”, objašnjava.

Prema njegovim riječima, realna cijena jagnjeta trebala bi iznositi oko 10 KM po kilogramu, kako bi proizvođači mogli pokriti troškove i nastaviti proizvodnju.

“To je jedina cijena uz koju možemo opstati. Sve ispod toga znači gubitak i odustajanje od posla. A ako se ovako nastavi, sve manje ljudi će se baviti stočarstvom”, upozorava Bjelić.

Osim finansijskih problema, dodatni teret predstavlja i odnos dijela društva prema ovom zanimanju. Kako kaže, čobani se često suočavaju s predrasudama i nepoštovanjem.

“Dešava se da nas ljudi gledaju s visine, kao da radimo nešto loše. Ima naravno i onih koji poštuju naš rad, ali ima i onih koji nas vrijeđaju ili čak napadaju bez razloga. To dodatno otežava sve”, kaže on.

Uprkos svemu, Bjelić ne odustaje. Zajedno s još trojicom kolega nastavlja put prema kući, planirajući da se početkom maja vrati u svoje selo nakon višemjesečnog boravka na terenu.

“Nas četvorica idemo dalje, preko Prnjavora pa kući. Nema stajanja – mora se raditi. Ovo je naš život”, zaključuje on.

Priča Marka Bjelića najbolje oslikava stvarno stanje domaćeg stočarstva – borbu između tradicije i surove tržišne realnosti. Bez konkretne podrške i bolje zaštite domaće proizvodnje, sve je izvjesnije da će ovakvi prizori postati rijetkost, a domaće jagnje luksuz koji će sve manje ljudi moći pronaći na tržištu.