Screenshot 3 61
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti
Kurbani 2021

Dobrovoljna smrt, iz vala u val…

“Muškarac iz Doboja ručnom bombom sebi oduzeo život” (Klix.ba, 9. maj 2021). “TREĆE SAMOUBISTVO NA UKC-U: Pacijent skočio sa petog sprata!” (Buka, 4. maj 2021). “Samoubistvo u Ugljeviku: Muškarac se raznio bombom ispred termoelektrane” (Klix.ba, 26. april 2021). “Tragedija u BiH: Samoubistvo eksplozivnom napravom” (Radiosarajevo.ba, 26. april 2021). “Samoubojstvo u Tomislavgradu” (Bljesak.info, 22. april 2021). “Muškarac počinio samoubistvo u Livnu” (Radiosarajevo.ba, 18. april 2021). “Pacijent se bacio sa prvog sprata Covid odjela bihaćke bolnice” (Avaz.ba, 15. april 2021.). “Rača: Granični policajci iz BiH spriječili kolegu da izvrši samoubistvo” (Tuzlanski.info, 15. april 2021). “U Gradačcu muškarac izvršio samoubistvo vatrenim oružjem” (Klix.ba, 17. mart 2021). “Zeničanin pucao sebi u glavu iz gasnog pištolja” (Avaz.ba, 7. mart 2021). “Muškarac pronađen mrtav u stubištu zgrade u Tuzli” (Klix.ba, 25. februar 2021). “Samoubistvo u Vojkovićima: Starija žena nožem sebi oduzela život” (Avaz.ba, 26. januar 2021). “U Sarajevu mlađi muškarac počinio samoubistvo” (Avaz.ba, 13. januar 2021). “Vatrogasci provalili ulazna vrata, u stanu pronašli obješenog muškarca” (Avaz.ba, 5. januar 2021)… Pandemija je i smrt ne miruje.

Georges Minois, veliki historičar dobrovoljne smrti, tvrdi da je broj samoubistva procentualno jednak u svakoj epohi, kao i da uzroci za dizanje ruke na sebe gotovo uvijek ostaju tajnoviti. Stvarnost se, međutim, neprestano trudi baciti sumnju na svaku tvrdnju. The BMJ, uticajni medicinski sedmičnik, u novembru prošle godine pisao je kako studije provedene širom svijeta pokazuju da će tokom pandemije Covid-19 doći do porasta stope samoubistava u rasponu od 1% do 145%, uz napomenu da literaturu o učinku pandemije Covid-19 na samoubistva treba tumačiti sa oprezom. Ipak, u visokorazvijenim zemljama postepeno se formira dosljedna slika, koja ukazuje na porast broja samoubistava u SAD-u, Australiji i Engleskoj, ali i pad u Japanu i Norveškoj u prvim mjesecima pandemije. Nisu bez razloga pozivali na oprez. Tekst od 15. januara ove godine, objavljen u časopisu Nature, izvještava o povećanom broju dobrovoljnih smrti u Japanu tokom pandemije, uz ponovljeni podatak da je tokom prvih pet mjeseci (od februara do juna 2020.) stopa samoubistva pala za 14%. Već u drugom valu (od jula do oktobra 2020.) procenat samoubistava u odnosu na period prije pandemije porastao je za 16%, uz veći rast među ženama (37%) i djecom i adolescentima (49%).

Kada je riječ o slabije razvijenim zemljama, slika je mnogo manje jasna. Policijski izvještaji iz Nepala, naprimjer, ukazuju na povećan broj samoubistava, dok analize podataka iz Perua sugerišu suprotan trend.

Opreza nikad dosta. Uz potencijalne nove faktore rizika za samoubistvo, koji se razvijaju u novonastalim životnim okolnostima, treba misliti i na to da se i oni ranije prepoznati mogu radikalno intenzivirati. Recimo, u godini prije pandemije broj samoubistava među muškarcima u Engleskoj i Velsu bio je najveći od 2000. godine. Osim toga, broj samoubistava među mladima (između 10. i 24. godine) u porastu je od 2010. Također, jedno istraživanje nakon ekonomske krize 2008. godine pokazuje da se stopa samoubistava povećala u dvije trećine od 54 zemlje obuhvaćene analizom, posebno među muškarcima u zemljama koje su bilježile veći gubitak radnih mjesta. Samoubistvo rijetko uzrokuje jedan faktor, a studije sugeriraju da pandemija može na razne načine uticati na stopu dobrovoljnih smrti. Uz strah, nelagodu i tjeskobu uzrokovane prijetnjom koju nosi virus, socijalno udaljavanje može dovesti do narušenih društvenih odnosa, povećane usamljenosti, dosade i neaktivnosti, a i ograničen pristup zdravstvenim uslugama potencijalno može uzrokovati mentalna oboljenja i samoubilačke nagone. Ljudi se ne ubijaju u ritmu teoloških, moralnih ili pravnih traktata, već u ritmu svojih patnji, strahova i frustracija, rekao bi Georges Minois.

Lice smrti

Smrt. Bosna i Hercegovina je četvrta u svijetu po stopi smrtnosti na milion stanovnika tokom pandemije Covid-19 (prema podacima stranice Worldmeters za 9. maj 2021). Ispred su Mađarska, Gibraltar i Češka Republika. Broj samoubistava u BiH također je u porastu. Tokom 2020, prema podacima koje je objavila agencija Anadolija, 411 osoba izvršilo je samoubistvo (193 u Federaciji BiH i 218 u Republici Srpskoj). Prema podacima Federalne uprave policije, broj samoubistava je veći za 2,6% u odnosu na 2019. Ministarstvo unutrašnjih poslova RS-a navodi de je procenat samoubistava veći za 7,9 posto u odnosu na godinu prije pandemije. Samoubistvo u RS-u tokom 2020. izvršilo je 170 muškaraca i 48 žena, a čak 62% su osobe starije od 60 godina. U prva dva mjeseca ove godine ,u BiH je 65 osoba izvršilo samoubistvo (34 u FBiH i 31 u RS-u). Glavnim faktorom rizika za samoubistvo u BiH smatraju se gubitak posla i nezaposlenost. Smrt.

Tabu dobrovoljne smrti

Oko dobrovoljne smrti vlada klima neugodnosti, što nije jedini razlog zbog kojeg statističke podatke u našoj zemlji treba uzimati sa rezervom. Esmin Brodlija, psiholog i geštalt psihoterapeut, naglašava da je, prema dosadašnjim podacima, standardizirana stopa smrtnosti za samoubistva, za sve dobne grupe u Evropi, daleko veća nego u BiH.
– Posmatrajući unazad nekoliko godina, samoubistvo je u porastu. Ovo može biti znak i preciznijeg vođenja statistike, ali i povećanja broja samoubistava u našoj zemlji. Pandemija predstavlja jedan značajan stresor, te kao takav može biti rizik za samoubilačko ponašanje. Posebno ako uzmemo u obzir negativne ekonomske posljedice i povećan broj slučajeva nasilja u porodici uslijed pandemije, pojašnjava Brodlija.

Samoubistvo je složen čin. Na odluku da se stavi tačka na svoj život utiču razni faktori, od kojih su mnogi nezavisni od volje ako imamo na umu samo svjesna samoubistva. Konačni izbor je ipak izbor pojedinca. Nema ničeg tajnovitijeg od samoubistva, rekao bi Henry de Montherlant. Zbog toga je dobrovoljna smrt jedan od posljednjih tabua naše civilizacije.

– Samoubistvo je tabu svugdje u svijetu, ne samo kod nas. Procjenjuje se da blizu milion ljudi svake godine oduzme sebi život, odnosno da u svijetu svakih 40 sekundi jedna osoba počini samoubistvo, kaže Brodlija.

Prema njegovom mišljenju, samoubistvo se tabuizira krutim držanjem stavova i vrijednosti koji su duboko ukorijenjeni u našoj, ali i svjetskoj kulturi i moralnim vrijednostima.

– Jedan od najčešćih mitova vezanih za samoubistvo je: “Razgovor o samoubistvu je opasan i potiče na njegovo izvršenje“, što nikako nije tačno. I upravo ovaj mit je u korijenu tabuiziranja samoubistva, baš kao što i drugi mitovi doprinose istom. Izbjegavanje razgovora i podizanja svijesti o samoubistvu kao javno zdravstvenom problemu uveliko doprinosi da se tabu zadrži i još više produbi, naglašava.

Mirza Muratspahić, psiholog i urednik portala Mentalno.net, smatra da je nedostatak informacija jedan od glavnih uzroka bilo kojeg straha.

– Sjetimo se početka pandemije Covid-19, opšte panike koja je zavladala i nestašice osnovnih životnih namirnica. Niko nije znao šta će se dogoditi i, na kraju krajeva, da li ćemo preživjeti. Kako smo se više informisali, tako je i strah postajao sve manji, barem kod većine populacije. U slučaju samoubistva, radi se o nečemu čega se drugi boje, društvo i religija osuđuju, a sama osoba želi, kaže Muratspahić.

Upravo strah i osuda, prema njegovom mišljenju, onemogućavaju porodicama, prijateljima i na kraju društvu da dovoljno razgovaraju o samoubistvu i posvete mu neophodno pažnju, praveći od toga tabu temu.

– Priča staje na tome da je samoubistvo “loše”, bez razmišljanja o tome kako se osjeća i o čemu razmišlja suicidalna osoba. Posljedično, osoba koja ima suicidalne misli zadržava to za sebe, jer zna da se o tome “ne priča” i da neće dobiti adekvatnu podršku. Baš zbog takvog stava i postavke društva na kraju i dolazi do samoubistva, jer osoba nije imala adekvatnu podršku i razumijevanje, ističe Muratspahić.

Život sa suicidalnim nagonim

Esmin Brodlija je, kao geštalt psihoterapeut, pružao stručnu pomoć i podršku osobama koje su pokušale izvršiti samoubistvo. Kada govori o procesu rehabilitacije i resocijalizacije, naglašava da osobe koje imaju suicidalne misli “prave negativne generalizacije, kažu da je apsolutno sve izgubljeno, negativno vrednuju život i posmatraju ga kao ‘pakao na zemlji’”. Psihoterapeut uzima u obzir da su takve generalizacije “pretjerane i netačne”, s ciljem da pruži podršku klijentu i radi na pobijanju negativnih predstava.

– Samo pružanje pomoći osobi koja je pokušala samoubistvo često uključuje multidisciplinaran pristup i suradnju profesionalaca mentalnog zdravlja, ali i službi u zajednici. Nekada je težnja za suicidom proistekla iz ozbiljnijeg problema, te može biti potrebno raditi na razrješavanju istih, u čemu nam pomoć mogu pružiti različite službe u zajednici, pojašnjava ovaj psihoterapeut, napominjući da je važno zapamtiti kako je priča o samoubistvu i pokušaj izvršenja suicida apel za pomoć, te da se klijentu treba pružiti podrška i pokazati zainteresiranost za njega i njegove probleme.

– Diskreditovanje poziva da pomognemo osobi koja pati njoj može izgledati kao da diskreditujemo nju kao ličnost, što bi nadalje moglo potvrditi njenu iracionalnu ideju da život nema smisla i povećati šanse da ga sebi oduzme. Iz tog razloga je iznimno važno uvažavanje doživljaja, osjećanja i mišljenja osobe koja se povjerila da joj je “dosta života”. Bitno je da ponudite emocionalnu podršku, govori o praksi psihoterapije Brodlija.

U skladu sa postulatima geštalt psihoterapije, naglašava i da je tokom terapije važno raditi na usredsređivanju na pozitivne snage, te postepeno ojačavati volju za životom.

– Jedan od koraka u radu sa osobom koja je pokušala izvršiti samoubistvo jeste i detaljna psihodijagnostika i psihijatrijska obrada, uz poznavanje i razumijevanje društvenog aspekta iz kojeg klijent dolazi. Vrlo je važno napraviti procjenu rizika od samoubistva, napraviti antisuicidalni ugovor sa klijentom, te dalji plan tretmana organizovati ovisno o tom riziku, pojašnjava Brodlija, dodajući da je važno i uključivanje porodice, a po potrebi i prijatelja, kolega i drugih značajnih osoba koje bi mogle pružiti podršku.

Proces rada sa osobom koja ima samoubilačke nagone ili ispoljava suicidalno ponašanje traži od psihoterapeuta da joj daju do znanja da nije sama, da budu pažljivi i nepristrasni slušaoci, koji ne mogu kritikovati, davati moralne lekcije ili iskazivati sažaljenje.

– Potrebno je pokazati empatiju, biti topao i strpljiv, razgovarati o pitanju samoubistva, tolerisati tišinu, jer osobi koja se bori sa suicidalnim osjećanjima ponekad je vrlo teško da o njima priča, pa joj treba dati vremena da objasni kako se osjeća, zaključuje Brodlija, dodajući da, koliko god tema bila ozbiljna, nekad je dovoljno pokazati ljudskost, saosjećajnost i brižnost da bi suicidalnoj osobi dali razloge da preispita svoje motive za oduzimanje života.

Usamljenost, anksioznost i depresija

Sociolog Jean Baechler u djelu “Samoubistva” iz 1975. godine ističe da dobrovoljna smrt ne treba da se izučava na osnovu statistika, nego na osnovu pojedinačnih slučajeva. “Samoubistvo je isključivo ljudski i lični čin”. Usamljenost je uvijek bila odlučujući element u slučajevima dobrovoljne smrti. Krajem 18. vijeka, dvije trećine samoubica u Evropi i SAD-u bile su samci, uključujući i razvedene. Ubijali su se nosači, kočijaši, nadničari, lađari, raznosači, krojačice, pralje, peglačice, a naročito visok procenat samoubistava bio je među vojnicima.

– Usamljenost i osjećaj izoliranosti zaista spadaju među glavne rizične faktore, ali nisu jedini rizik o kojem vrijedi pričati. Čin suicida postoji koliko i čovjek, tako da ne možemo uprijeti prst jedino u ovu boljku savremenog doba. Važno je pričati i o drugim rizičnim faktorima, poput mentalnih poremećaja, naročito depresije i drugih poremećaja raspoloženja, zloupotrebe i ovisnosti o alkoholu i drogama, te hroničnim zdravstvenim poremećajima. Dostupnost vatrenog oružja je također rizični faktor, jer olakšava sam čin samoubistva, pogotovo kada je osoba u afektu, smatra Muratspahić.

Opsjednutost savremenog svijeta borbom protiv depresije i anksioznosti, prema njegovom mišljenju, neophodna je.

– Anksioznost i depresija su najzastupljeniji psihički poremećaji na svijetu. Ironično je da se radi o poremećajima za koje je tretman jako djelotvoran, ali veliki broj ljudi nikad neće tražiti pomoć, što u konačnici može dovesti do onog najgoreg, samoubistva i gubitka života. Tražiti pomoć psihologa je dugo vremena bio tabu na globalnom nivou, ali u posljednje dvije decenije ovaj trend se mijenja na bolje. U BiH se također sve više ljudi odlučuje da potraži stručnu pomoć, naročito u mlađim generacijama, ali ipak još dosta kaskamo za ostatkom svijeta, kaže Muratspahić, pojašnjavajući da je jedan od razloga pozitivnog trenda laka dostupnost informacijama. Živimo u eri u kojoj se o mentalnim bolestima i tretmanima možemo informisati iz kućnog komfora, “bez straha od toga šta će mahala reći”. Ipak, prema njegovom mišljenju, ključno je razgovarati o ovim temama.

– Nečija priča o borbi sa depresijom može motivisati deset drugih da potraže pomoć, a kroz tretman mentalnih poremećaja ujedno radimo i na eliminiranju jednog od glavnih rizičnih faktora za samoubistvo, zaključuje.

Samoubistvo nije privatna stvar

Samoubistvo je partybreaker, primijetio je F. Zenati, zato što remeti društvenu ravnotežu i potkopava samopouzdanje društva koje se osjeća krivim ili barem optuženim. Samoubistvo nas užasava, ali istovremeno ostaje krajnje rješenje koje je svima nadohvat ruke, rješenje koje nijedan zakon, nijedna vlast na svijetu ne mogu da zabrane.
– Suicid je šokantan, često neočekivan i vrlo ekstreman izraz prethodnih psiholoških previranja osobe. Ono što je kod njega posebno uznemirujuće jeste činjenica da je čin suprotan najosnovnijem i najizraženijem ljudskom nagonu, nagonu za preživljavanjem, kaže Esmin Brodlija.

Opisujući proces resocijalizacije osoba koje su pokušale izvršiti samoubistvo, ovaj psihoterapeut naglašava da kroz adekvatan, multidisciplinaran pristup u radu sa osobom koja ima suicidalne misli i nagone, i/ili je pokušala izvršiti samoubistvo, dolazi do stabilizacije psihičkog statusa osobe, podizanja njene funkcionalnosti u različitim područjima kako društvenom, tako i radnom i psihološkom funkcioniranju.

– Uključivanjem različitih okolinskih sistema podrške i osnaživanjem samopodrške, klijent postaje funkcionalan član zajednice, kaže Brodlija.

Za mnoge sa kojima radi “razgovor je lijek”. Psihoterapeut se slaže sa tom definicijom. “Ljekovito je razgovarati sa empatijom, uvažavanjem i podrškom, pošteno i iskreno, ljekovito i slušati aktivno”.

– Još sam na početku rekao da je u korijenu tabuiziranja samoubistva izbjegavanje razgovora o samoubistvu. Ako želimo prevenirati samoubistvo, mi trebamo educirati zajednicu o suicidalnosti, educirati profesionalce o načinu rada sa suicidalnim osobama, educirati medije o načinu izvještavanja, raditi na ranom otkrivanju osoba koje su pod rizikom, na reduciranju uticaja faktora rizika, osnaživati faktore zaštite, promovisati zdrave stilove življenja. A sve ovo možemo postići razgovarajući jedni sa drugima, smatra Brodlija.

Da je razgovor o mentalnom zdravlju najvažniji, slaže se i psiholog Muratspahić.

– Kao što se vozač Formule 1 navikne na ekstremno velike G sile, a hirurg na operacije, tako se i mi kao društvo trebamo naviknuti da razgovaramo o mentalnom zdravlju. Osobe koje su razmišljale o samoubistvu ili ga pokušale izvršiti ne bi se trebale stidjeti, već podijeliti svoju priču kao što je podijeli osoba koja, naprimjer, preboli ozbiljnu bolest. Porodicama i prijateljima osoba koje učine samoubistvo definitivno nije lako otvoreno razgovarati o tome, jer postoji osjećaj krivice i lične odgovornosti. Ipak, otvoren razgovor pomaže ne samo njima da zatvore svoje rane već i drugim osobama i porodicama koje se bore sa ovakvim situacijama, kaže Muratspahić.

“Kontakt je ljekovit”, jedan je od postulata geštalt psihoterapije. Manjak socijalnog kontakta i vođenje razgovora pomoću tehnologije za komuniciranje kod psihoterapeuta Brodlije izazivaju bojazan od negativnog uticaja na kvalitet života.

– Zato bih svima preporučio da budu u kontaktu jedni sa drugima, da razgovaraju o onome što ih muči, a ako nemaju osobu od povjerenja, mogu da se obrate za pomoć profesionalcima iz područja mentalnog zdravlja. Brinite o svom mentalnom zdravlju, jer nema zdravlja bez mentalnog zdravlja. I zapamtimo da svaku prijetnju samoubistvom treba shvatiti ozbiljno, samoubistvo nije privatna stvar i da bi pomogli, potrebno je da se umiješamo, zaključuje Brodlija.

Neke situacije povoljne su za rast stope samoubistava, naprimjer, nemogućnost integracije u neku grupu ili pretjerana preciznost moralnog kodeksa, što umnožava prilike za grešku i sramotu. Tokom pandemije Covid-19, jasno je da su se intenzivirali stari, ali i razvili novi faktori rizika za samoubistvo.

Zbog toga, na kraju vrijedi još jednom ponoviti: Ljudi se ne ubijaju u ritmu teoloških, moralnih ili pravnih traktata, već u ritmu svojih patnji, strahova i frustracija.

(Naratorium redakcija | Edin Salčinović)