Čovjek je teški hajvan: 35 godina od premijere filma koji se uvukao u srca mnogih

Prvi dugometražni film Ademira Kenovića “Ovo malo duše” snimljen je 1986. godine u selu Prhinje nadomak Breze. Premijera filma rađenog u produkciji Televizije Sarajevo dogodila se u februaru godinu dana kasnije, od kada se o njemu govori kao o jednom od najboljih bosanskohercegovačkih filmova. Osamdesete godine u bosanskohercegovačkoj kinematografiji bile su izuzetno produktivne i iznjedrile su neke od ponajboljih filmskih naslova. Od “Sjećaš li se Dolly Bell”, “Oca na službenom putu”, pa preko “Ovo malo duše” i “Kuduza”, filmovi su se bavili teškim radničkim životom i porodicom, a jedna stvar im je bila zajednička.

Progovarali su o tome da se u duboko patrijarhalnom društvu sve, ipak, vrti oko žena. Zbog njih su muškarci nesretni, griješe i stavljeni su pred brojne izazove.

Priča o Ademu i Havi koju na početku filma pripovijeda vremešni seljanin Jusuf (Zaim Muzaferija) u društvu poštara (Boro Stjepanović) i pijanice Latifa (Saša Petrović), zapravo je suština filma “Ovo malo duše”.

Bog je čovjeku namijenio da živi hiljadu godina, dao mu sav rahatluk, ali pod uslovom da on i žena ne diraju nekakve jabuke. Međutim, kako su se zabranjeno voće taknulo zbog nagovora neposlušne i znatiželjne Have, Bog se naljutio, pa se od tada ljudi pate i žive težak život, a za sve je kriva žena!

Senada mi je jaran

Priča o sazrijevanju seoskog dječaka u Bosni, neposredno nakon 1945. godine, uvukla se u srca mnogih ljudi. Prvi dugometražni film reditelja Ademira Kenovića “Ovo malo duše” snimljen je u produkciji Televizije Sarajevo na lokalitetu sela Prhinje pored Breze i predstavlja pravi dragulj bosanskohercegovačkog filma. Njegova premijera se dogodila 1987. godine, a ostao je upamćen po rečenici glavnog lika: “Čovjek ti je, Senada, teški hajvan. I ono malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teže”.

U jednom selu nedaleko od Tuzle pratimo odrastanje mladog Nihada (Davor Janjić), čija je majka teško bolesna i nalazi se na samrtnoj postelji. Njegov otac Ibrahim (Branko Đurić) prinuđen je raditi i istovremeno odgajati troje djece. Život je okrutan i težak, a roditelji svoju djecu što prije žele izvesti na pravi put i “dati im kruh u ruke”, pa su brakovi uglavnom dogovoreni i inicirani materijalnim interesima roditelja budućih mladenaca.

Nihadova majka, koju nikako ne vidimo u filmu jer se o njoj govori kroz dijaloge drugih likova, ima samo jednu želju, da se Nihad oženi, pa mladić mora stupiti u brak, ali ne sa Senadom (Branka Bajić), inteligentnom djevojkom, s kojom je mogao “rahat” pričati o svemu, nego s djevojkom koju mu je izabrao otac. Kada Ibrahim ostane udovac, djeca dobivaju mladu maćehu i teško se mire s novom situacijom, novim jelovnikom i novim odnosima snaga u porodici. Nihad mora nastaviti živjeti s očevim izborom i ženama prema kojima nema nikakvih emocija.

Televizija guta sve

Spoj komedije i drame o odrastanju “Ovo malo duše” predstavljao je veliki emocionalni teret za svog reditelja, a malo je poznato da je nakon premijere filma Ademir Kenović dobio ne tako dobronamjerne komentare kolega, od kojih su mu neki rekli da se ne sekira i da “televizija guta sve”, aludirajući na činjenicu da će se njegov loš televizijski film vrlo brzo utopiti u ogromnoj količini programa i da taj medij dozvoljava malo opušteniji pristup.

Ipak, “Ovo malo duše” je potvrdio svoj kvalitet 1991. godine, kada je otvorio program “Directors’ Fortnight” u Cannesu, a zanimljivo je da je Kenović na ovom projektu radio s članovima filmske ekipe, s kojima će kasnije sarađivati i na igranom filmu “Kuduz”.

Pored glumaca Branka Đurića, Bore Stjepanovića i Saše Petrovića, na filmu je kao direktor fotografije radio Mustafa Mustafić i kostimografkinja Sanja Džeba, koji su uvelike su ostavili svoj autorski pečat na oba filma.

Osjećati, pa makar i malo, za neke je kazna od Boga, koji je čovjeku otežao tako što mu je dao dušu. Ali to je ono što oplemenjuje život u Bosni i Hercegovini kada je on bremenit. Zato se prošlosti, neimaštine, prstiju članova porodice koji prebiru po tepsiji pite, filmova… sjećamo s nostalgijom. Zbog ovo malo duše.