SLIČNE OBJAVE

Crtice o našem obrazovanju: Kako smo pristali na praksu poklanjanja ocjena djeci i čemu to vodi

Piše: Z.P. / 072INFO/19.09. u 20:00/Kategorija: BiH, Vijesti

Jedan od najkompleksnijih nepolitičkih segmenata u postratnoj BiH je obrazovanje, koje je silom prilika često postajalo i političko pitanje. Čini se da nigdje nije najavljivano toliko reformi, a prave rezultate još čekamo. O suštinskim problemima našeg obrazovanja, počevši od osnovne škole pa do visokog školstva, obrazovnim nadanjima i zabludama, snovima i željama te esencijalnim problemima razgovarali smo s Vedadom Smailagićem, profesorom na Univerzitetu u Sarajevu, koji radi kao gostujući predavač na nekoliko evropskih univerziteta.

O obrazovanju u BiH se puno priča, ali se teško dešavaju neke primjetne promjene. O reformi školstva se u kontinuitetu govori, a suštinske promjene najčešće se izostavljaju.

“Mislim da ne trebam posebno isticati bitnost obrazovanja i kompleksnost obrazovnih procesa i potrebu da se priča, ali i radi na obrazovanju. Kod nas se trenutno govori o reformi školstva kroz naglasak na reformu kurikuluma. Prvo, školstvo mora biti organizirano tako da su moguće stalne blage promjene koje prate razvoj društva. Naše školstvo je vrlo rigidno regulirano, tako da je i najmanja promjena moguća samo uz neke velike reforme, svaka promjena odmah je revolucija za koju ne znamo kako će završiti. Drugo, ja mislim da reforma kurikuluma neće donijeti neke promjene, jer je kurikulum jednostavno papir koji trpi sve, a ko god dobije zadatak da uradi reformu kurikuluma, on naprosto mora napisati nešto novo. Reforma koja nama treba mora poći od identificiranja i analize svih faktora u obrazovanju, a njih ima puno: nastavnici, direktori, školska zgrada, hrana za učenike, put do škole, oprema u školi, sportska dvorana, pravila djelovanja i ponašanja unutar škole, a kurikulum je samo jedan element koji nije presudan”, kazao je za Klix.ba Smailagić.

On dodaje da je kurikulum čak i štetan kad je predefiniran, jer onda sputava nastavničku kreativnost i biva demotivirajući.

“Na koncu, rezultate eventualnih promjena kurikuluma, koji ne moraju nužno biti pozitivni, možemo vidjeti tek nakon nekoliko godina. Mene mnogo više interesuju promjene koje mogu u mnogo kraćem vremenskom roku dovesti do vidljivih rezultata”, smatra on.

O svemu se u obrazovanju, čini se, više govori nego o reformi i suštinskom odnosu na relaciji nastavnik – učenik, ocjenjivanje, način ocjenjivanja i slično.

“A rezultati bi mogli biti vidljivi najprije vraćanjem profesionalnog odnosa prema znanju učenika i davanju ocjena. Prije 30 godina izgrađen je sistem koji je beskrajno relativizirao ocjenu kao objektiviziranu informaciju o trenutnom znanju i pretvorio je u sredstvo do narednog cilja. Mi u školama imamo razvijenu praksu poklanjanja ocjena, koja počinje već u prvom razredu kada se poklanjaju petice da ‘djeca ne dožive odmah neki šok’, nakon toga se poklanjaju ocjene ‘da djeca ne izgube motivaciju’ pa se poklanjaju petice ‘da je prosjek 5,0’, pa da se uopće prođe odličnim, krajem osnovne škole ocjene poklanjaju ‘da se mogu upisati u srednje škole, jer to su naša djeca’, onda će u gimnazijama nastavnici geografije, historije, biologije poklanjati ocjene takmičarima matematičarima i informatičarima ‘jer oni svojim uspjesima toliko čine za školu’, pa će na kraju srednje škole opet biti poklanjane ocjene da se ‘naša djeca upišu na fakultete’. Danas ako neko dijete u sedmom razredu ima trojku iz nečega, to se tumači kao da ima nezainteresirane roditelje. Upravo ovih dana njemački mediji pišu o tome kako prosječne srednjoškolske ocjene na maturi rastu, što je ocijenjeno kao neodgovorno od ocjenjivača i zatražena je korekcija kriterija”, direktno secira profesor Smailagić.

Mi u bh. obrazovnom sistemu imamo nekoliko školskih predmeta za koje “vrijedi priča” i jednostavno očekuje da svi imaju petice, jer oni navodno nisu toliko bitni: npr. likovni, muzički, tehnički ili tjelesni odgoj.

“E pa, ako smatramo da su ti predmeti nebitni, onda se ne trebamo čuditi što Aca Lukas puni dvorane, a učenike ucjenjuju da idu u pozorište ili što nam je propao sav sport ili što ne možemo naći električara, vodoinstalatera ili keramičara pa nam je slamka za koju se hvatamo kad nam majstori kažu da su radili u Njemačkoj. Ako nam je umjetnost u školi nebitna, onda nam je jasno zašto imamo tibrine zgrade i zabetoniranu Bjelašnicu. Ja sam uvjeren da većina nastavnika želi objektivno vrednovati znanje svojih učenika, ali su izloženi raznim molbama i sugestijama pa i pritiscima nekih direktora koji žele što bolje ocjene, jer vrlo brzo shvatiš da ti odlične ocjene niko neće zamjeriti i svi će biti sretni. Gore od toga je još što su nastavnici izloženi jakim pritiscima roditelja i tu izostaje sistemska zaštita nastavnika pa oni prepušteni sami sebi, plaćeni čak i slabije nego domari nekih drugih javnih institucija, shvatljivo, odustaju od borbe za kriterije. Taj sistem poklanjanja ocjena na koncu završi poklanjanjem radnih mjesta i titula, odnosno jednom velikom javnom laži da smo mi i naša djeca posebno pametni i nadareni. A ako nemamo pravu sliku o vremenu u kojem živimo, onda ga ne možemo ni mijenjati”, naglašava Smailagić.

O potplaćenim nastavnicima

Također dodaje da onaj ko uspije uspostaviti ponovo fer i korektno ocjenjivanje u školama, odnosno ojača neovisnost nastavnika, onaj koji nastavnicima bude čuvao leđa i spriječi sve pritiske na njih, taj je uradio posao čiji se rezultati mogu brzo vidjeti.

Vedad Smailagić (Foto: Klix.ba)

“I veoma bitna stvar: školski nastavnici su uvredljivo loše potplaćeni. Mislim da ne postoji grupa visokoobrazovanih u Bosni i Hercegovini koja je manje plaćena od nastavnika. U konačnici, to čini nastavnički poziv, uz sve druge probleme kojima su izloženi, krajnje neatraktivnim pa je posljedica, naravno, opadanje kvaliteta kadra. Mi imamo puno razumijevanja za probleme onih koji liječe naše stare, ali skoro nikako za one koji obrazuju naše mlade”, kaže nam Smailagić.

Osim tih vrlo konkretnih prigovora, postavlja se pitanje da li se može govoriti i o nekim nedostacima u strateškom djelovanju u oblasti obrazovanja. Smailagić poručuje da su strateška razmišljanja veoma bitna.

“Ja smatram velikim nedostatkom našeg školstva odnos prema znanju kao takvom. Kod nas već desetljećima vlada stav da opće znanje nema neku upotrebnu vrijednost i da u njega nije potrebno ulagati vrijeme u školama, nego se očekuje da se mladi ljudi usput kroz život sami obrazuju. Ovakav odnos prema općem znanju počinje sedamdesetih godina tzv. Šuvarovom reformom školstva u Hrvatskoj koja velikim dijelom pogađa i Bosnu i Hercegovinu, a praktično se ogleda u formalnom ukidanju gimnazija ili pretvaranju gimnazija iz škola za sticanje širokog općeg, klasičnog znanja i izgradnju jake intelektualne društvene osnove u tzv. škole usmjerenog obrazovanja. Ta tadašnja reforma upravo danas nanosi ogromnu štetu našem društvu i društvima u susjedstvu, jer je to uvjerenje da je znanje kao takvo beskorisno danas pogubno za razvoj demokratije u našem društvu. Preduvjet za demokratiju, odnosno da narod bira svoje predstavnike, je da je taj narod obrazovan, da čuje i razumije šta mu ko obećava i tek onda da je u stanju da formira politički stav i glasa. Obrazovanim pojedincima mnogo je teže manipulirati nego neobrazovanim. Samo obrazovani pojedinci imaju sposobnost da više vjeruju svojim očima nego tuđim ustima. Samo obrazovani pojedinci razumiju npr. potrebu jačanja ekološke svijesti i neophodnost vlastitog uključivanja u smanjenje općeg zagađenja. Samo obrazovani pojedinci vjeruju u znanje, a ne u fizičku silu kao argument rješavanja sporova. Samo obrazovani pojedinci dovoljno su samouvjereni da se ne boje drugog i drugačijeg i samo obrazovanjem se može jačati empatija, a pobijediti fašizam, nacionalizam, ksenofobija i sve druge slične fobije”, poručuje on.

Kako dalje

Mi danas nastojimo ojačati naše školstvo često isključivo angažirajući pedagoge i psihologe koje zapošljavamo u školama očekujući da će taj potez doprinijeti.

“Ja ne vjerujem pretjerano u uspjeh takve školske politike, jer je uvjet za uspješan odgojni rad s učenicima prvenstveno povjerenje i vrijeme, a to u školama primarno ide preko samih nastavnika koji su prisutni u učionici i koji imaju izgrađenu komunikaciju s učenicima, a nikako preko stručnjaka koji se u probleme uključuju po potrebi. Ovakve pokušaje odgojno-obrazovnog djelovanja ja tumačim nekim, nazovimo ga, američkim modelom koji karakterizira djelovanje prema pojedincu. Međutim, evropsko školstvo ne funkcionira po tim principima. Kod nas je težište na obrazovanom društvu, što je posljedica uvjerenja da je temelj demokratije, slobode, ljudskih prava i javnog morala prije svega obrazovano društvo, a ne niz odabranih pojedinaca. To znanje o kojem govorim, to je humanističko znanje, to je znanje o filozofiji, o društvu, o jeziku i književnosti, o povijesti, o etici, o umjetnosti, o drugom i drugačijem, a budući da se to znanje akumulira godinama, mi smo ga se odrekli jer nam se žuri i jer vjerujemo da su samo hitne mjere moguće”, ističe Smailagić.

Propašću samoupravljačke industrije u Bosni i Hercegovini strukovne škole izgubile su na značaju, a gimnazije spomenutom Šuvarovom reformom. U posljednje vrijeme se uvodi tzv. dualno obrazovanje u strukovne i zanatske srednje škole, po njemačkom tradicionalnom školskom modelu.

“To je pozitivno. Nadam se da će privatni poslodavci u tom obliku školovanja prepoznati potencijal za svoje firme i ostvariti bolju saradnju sa školstvom i pomoći izobrazbi budućeg kadra za potrebna zanimanja. Ali, kao što strukovne i zanatske škole moraju imati više prakse, u gimnazije je neophodno vratiti sadržaje apstraktnog razmišljanja, diskusije o društvenim i kulturnim praksama, čitanje tekstova koji su temelj modernog evropskog društva. Ne mislim, naravno, na ono što se kaže puka teorija – ali nema ništa teoretsko u školskoj raspravi o pojmu demokratije, čovjekovih sloboda, odnosa nacionalnog i internacionalnog. Ja ne vjerujem u postojeći model po kojem funkcionira većina bosanskohercegovačkih gimnazija, a koji iz godine u godinu ide u ‘lov’ za mladim genijalnim matematičarima, informatičarima ili fizičarima u koje onda ulažu ogromnu energiju da bi im donijeli neko mjesto na nekom takmičenju ili čak na olimpijadi. Ja mislim da je to čak i zloupotreba tih mladih genijalnih ljudi, ali ovakvi principi djelovanja oslikavaju sav očaj našeg školstva koje je toliko srozano da se u te nadarane mlade ljude gleda kao u spasioce koji će osigurati izostalo poštovanje društva prema školama i nastavnicima. Tako fokusirani na nekoliko nadarenih zaboravljamo na sve ostale koji se moraju boriti da bi uspjeli u okrutnoj korumpiranoj sredini i onda im i ne preostaje ništa drugo nego da se prepuste pravilima igre koja vladaju kod nas, ili da odu. S druge strane, Bosna i Hercegovina, kao ni bilo koja druga zemlja njene veličine, pa ni mnogo veće, uopće nema ni infrastrukturu ni kapacitet da te nadarene mlade ljude iskoristi na obostranu korist”, zaključuje Smailagić.

Klix.ba

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za Android: KLIKNI OVDJE
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za iOS: KLIKNI OVDJE