Da bi bio voljen onako kako želiš, moraš voljeti upravo tako ili još više

Običan studentski dan. Već po navici, buđenje, kafa i neizostavno trčanje na fakultet. Onako „s vrata“, razvučem usne u osmijeh od uha do uha, kolegama poželim dobro jutro najljepše što mogu i sjedam u klupu. Pomislih: „Kako lijepo, ispitni rok je prošao, nekom malo bolje, nekom malo gore, ali je prošlo. Sad smo tu i nakon koji sat sjedit’ ćemo u kafiću preko puta prelijevajući uvijek iste teme iz jedne u drugu šoljicu kafe.  Razgledah oko sebe i počeh da razmišljam: „Čemu sva zamišljena lica? Pogledi u daljinu? Apsolutno niko nije zaista prisutan. Valjda svi muče svoje brige.“  Glas profesora u mojoj glavi već dobro je umuknuo.

Bujica misli navire i ne znam koju prije da vam kažem, ali od svih začuđenih, nezadovoljnih pogleda, pažnju mi odvuče onaj od kolegice koja bezvoljno baca pogled na mobitel vjerovatno očekujući poruku od momka. Ah taj neizostavni dio života pred kojim sve druge teme i smisao bilo čega pada u potpunu tamu: ljubav. Pitam se: „Čemu bezvoljni pogledi i zašto smo tužni kada uporno želimo da nas neko voli onako kako mi to zamišljamo, a u isto vrijeme tu istu misao skrivamo duboko u sebi  i ne pomišljajući da je nekom dočaramo?“. Shvatam da smo mi, djevojke, odrasle uz bajke o Pepeljugi i Uspavanoj ljepotici i da smo u tim zaljubljenim danima još uvijek u majčinom krilu, slušamo o princu na bijelom konju i krećemo da živimo svoj san pa čekamo dan da nas neko ugleda, zavoli i čini sretnom do kraja života jer mi to poBogu zaslužujemo. Mi smo najljepše, najbolje, svaka je na svoj način lijepa i svaka je pametna i vrijedna poštovanja. Možda. Ali, uporno zaboravljamo ono čemu nas bajke ni majke nisu naučile. Da bi bile voljene i cijenjene onako kako mi to zamišljamo, moramo da volimo toliko i na taj način ili još više. Pitate se: „Pa kako?“. Pa lijepo. Kad’ se nađete u situaciji da izgovorite riječi koje ni same sebi ni u najluđim snovima ne bi priznale; kad’ osjećate da sreća pršti oko vas dvoje; kad’ osjećate da same u sebi vrištite: „Volim te!“ iako glas ne izlasi iz vas; kad’ pustite onu jednu suzu iskrenu ali radosnu pa vam nije jasno zašto ste je pustili kad ste srećni, a onda je brže bolje zaustavite na pola puta, pola puta između svog straha i ponosa, straha da ne budete voljeni istom tolikom snagom;  kad’ gdje god krenete i šta god da radite, taj neko je sa vama tu;  i napokon, kad’ osjetite da ta neka nit čudna, izluđujuća i prkosna veže vas dvoje… Nipošto ali nipošto ne čekajte da neko ko vas na ovaj način čini sretnima, čeka da mu uzvratite istim. Požurite i ne oklijevajte, ne gledajte bezvoljno i ne tražite još. Ne dopustite da vam život prođe dok cupkate nogom i čekate da se nešto desi, desite se vi nekom, uhvatite ritam, uhvatite partnera i „odplešite“ svoj dan onako kako najbolje znate. Možete pasti, ooo da, veoma lako, ali preuzmite i rizik, ne strahujte, dišite punim plućima i živite. Dajte i vi malo od sebe, ne boli i ne košta ništa, naprotiv, prelijepo je.

I na kraju, koliko uopšte znače moje riječi ili bilo čije druge? Je li sve samo par uzdaha i neki glas vjetrom i kišom utišan dok ležite, čitate neki članak i ubijate još koji sat dosade? Razmislite, probudite se, možda ste sretniji nego što mislite. Sad se ja budim i letim na pauzu od predavanja, možda idući čas urodi još kojim zalutalim pogledom ili čak osmijehom, nadam se da će me neko nasmijati za promjenu.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE