Da komšiji crkne krava

Stara poslovica “da komšiji crkne krava, pa makar i moje dvije” kao da je napisana u vremenu u kojem živimo, kroz koje se trudimo da onom drugačijeg imena, onom u drugom entitetu život učinimo težim, pa makar i mi živjeli na infuziji.

Naravno, ovaj izraz ljudske zlobe, zavisti, pa i mržnje nastao je mnogo ranije, ali je bio prepoznat kao nešto neljudsko i odvratno, pa se o njemu naglas nije govorilo. Danas uz osmijehe, ponosni na takav osjećaj u nama, podignutih pesnica, komšiji objavljujemo neku novu podlost, svjesni da ćemo, bušeći rupe u njegovom krovu, i sami pokisnuti. BiH je naša kuća, a zbog šupljeg krova svi smo nahlađeni.

Neshvatljiva je potreba, a danas već ustaljena navika, da stotine miliona maraka pretačemo u budžete drugih zemalja. Za mlijeko, povrće, žito koje bismo sami mogli proizvesti kada bismo plodne njive očistili od korova, ali i vodu, samo zato jer nam ona iz drugog grada ili entiteta ne prija. I pored insistiranja svijeta da o njima pregovara na jednoj, državnoj adresi, vakcine su u BiH nabavljali entiteti, pokušali čak i pojedini kantoni, pa i preduzeća, a poznato je gdje smo danas u odnosu s ostatkom svijeta.

Teško je razumjeti i zašto blijedo i bez riječi gledamo kako nam svakodnevno megavati otječu u susjedne elektroprivrede, koje nam od 90-tih duguju milijarde za struju proizvedenu na našem Buškom jezeru i Drini.

Još teže je shvatiti zbog čega se i dio Drine kod Foče pokušava pokloniti Srbiji. Ako se već i mora skrnaviti jedini netaknuti dio rijeke, ako bi se s time složili građani i ekološka udruženja, zar to ne bi mogao biti projekt dvije ili tri bh. elektroprivrede, pa da profit ne odlazi drugome!?

Milijarde koje poklanjamo i dalje bacamo niz Drinu bile bi dovoljne da vratimo dugove, da imamo kvalitetnije obrazovanje, zdravstvo i da nam penzioneri dostojanstvenije žive.

S ovom pameću, a sve zbog inata i nerealiziranih planova iz prošlosti, svi smo osuđeni na bolnu agoniju, sretni zbog mrvica s tuđih stolova koje punimo vlastitom glupošću.