Daleko je Erdoan

Turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan) ponovo se na svjetskoj pozornici legitimira kao jedan od boljih učenika nekadašnjeg britanskog premijera Vinstona Čerčila (Winston Churchill) i političke doktrine koja kaže da “ne postoje naši stalni prijatelji i naši stalni neprijatelji, postoje samo naši stalni interesi”.

Iako ponekad njegovi javni istupi, u kojima koristi nediplomatski rječnik, zvuče previše emotivno i tako dižu adrenalin naciji i njegovim pristalicama, Erdoan je živi primjer državnika i političara koji u konačnici hladno i proračunato isključivo vodi računa o onom za šta on smatra da je vrhunski nacionalni, ekonomski i politički interes države koju vodi.

Američki argumenti

Aktuelno protivljenje turskog predsjednika da Finska i Švedska postanu nove članice NATO-a, jer, navodno, podržavaju kurdske militante i teroriste, samo je posljednji u nizu primjera kako Erdoan politički trguje i traži najbolju poziciju za Tursku na svjetskoj političkoj pozornici.

Zna, naime, Erdoan da će na kraju i zvanični Štokholm i Helsinki biti punopravni članovi zapadne vojne alijanse, zna i da je pozadina ubrzanog prijema strah od potencijalne ruske agresije, zna i da Bajdenova administracija ima moćne mehanizme i “argumente” koje Ankara neće moći dugo ignorirati i koji mogu efikasno utjecati na promjenu njegovog “tvrdog” stava, ali je isto tako svjestan da Putinova surova invazija na Ukrajinu otvara prostor i šansu za Tursku i podešavanje odnosa s Evropom u tursku korist, odnosa koji su u posljednjih petnaestak godina bili turbulentni i puni međusobnog podozrenja.

Slično se Erdoan ponašao i kada je kupovao ruske protuavionske i proturaketne sisteme S-400, bez obzira na to što je turska armija druga najveća u okviru NATO-a i što je takvim manevrom gurnuo prst u oko svojim euroatlantskim saveznicima.

Naravno, ni tada, kao ni sada sa Finskom i Švedskom, nije bio u pitanju nikakav hir, nego želja da se, prije svih Amerikancima, skrene pažnja da Erdoan neće tolerirati navodno američko šurovanje s turskom opozicijom i da Turska ima alternativu ako je neko pokuša gurnuti na marginu svjetskih ekonomskih i političkih tokova.

Alijin amanet

U biti, riječ je o Erdoanovoj sposobnosti da, kao dobar Čerčilov đak, precizno poreda prioritete, te da u hodu korigira smjerove i stavove, opet se vodeći samo i isključivo interesima.

Nažalost, neki Bošnjaci i pojedini njihovi politički lideri i stranke još ne vide tu dominantnu stranu političkog profila Redžepa Tajipa Erdoana i još nas sve okolo uvjeravaju da ova zemlja, Bošnjaci i muslimani u njoj nemaju boljeg i većeg prijatelja.

A pritom se, naprimjer, ne pitaju zašto isti taj Erdoan i ne pomišlja da uvede sankcije Miloradu Dodiku, islamofobu, mrzitelju Bošnjaka i razbijaču države Bosne i Hercegovine, države i naroda kojeg je njemu, Erdoanu, u amanet ostavio rahmetli Alija Izetbegović. I kako to da su, s druge strane, sankcije Dodiku već uvele većinski kršćanske zemlje, poput SAD i Velike Britanije, a uskoro bi mogla i Njemačka.

I o čemu nam, osim o golom interesu, govori podatak da Turska daleko više investira i otvara fabrike u Srbiji, nego, primjerice, u Bosni?

Vrijeme je, dakle, da Bošnjaci skinu ružičaste naočale i realno sagledaju koji su njihovi ključni državni, nacionalni i politički interesi i ko su prijatelji s kojima te interese i ciljeve mogu praktično i po najnižoj cijeni ostvariti.

Palestinska škola

Daleko je Erdoan, ma koliko njegove riječi nekad diraju naša srca i krijepe našu dušu. Palestinci su to ponajbolje osjetili na svojoj koži. Godinama unazad Erdoanova vlada je zbog izraelske represije verbalno žestoko prijetila vladi u Tel Avivu, obećavala veliku pomoć Palestini, ako bude potrebno, i vojnu zaštitu turske armije, da bi odnedavno počelo, samo za naivne i neupućene, ubrzano ponovno približavanje Ankare i Tel Aviva i otopljavanje tursko-izraelskih odnosa na najvišem nivou.

Interes je tako ponovo stavljen ispred svakog drugog osjećaja, jer to je – na kraju krajeva – bit politike.

Avaz