Portal 072info

Damir Beljo otvorio dušu: ‘Nisam izdajica svoga naroda! Evo zašto sam usred Širokog Brijega zaustavio zvižduke himni BiH’

”Ti zvižduci nisu bili za Bosnu i Hercegovinu. I oni isto vole tu zemlju i to je njihova zemlja. Samo možda nisu zadovoljni statusom Hrvata u BiH”, smatra Beljo, evropski prvak u teškoj kategoriji po WBO-u

“Mislim da je Bosna i Hercegovina jednako moja kao i čovjeka iz Sarajeva, Zenice i Širokog Brijega. Ti zvižduci navijača iz Širokog Brijega nisu bili za Bosnu i Hercegovinu. I oni isto vole tu zemlju i to je njihova zemlja. Samo možda nisu zadovoljni statusom Hrvata u Bosni i Hercegovini. No, ja nisam kompetentna osoba da pričam o tome jer, uistinu, nisam dovoljno upućen u te stvari. Ne bavim se politikom niti se želim baviti politikom”, priča Damir Beljo, evropski prvak u boksu po WBO-u, koji je nakon meča za odbranu titulu prvaka, zaogrnut zastavom Bosne i Hercegovine, zastavom Hrvata iz Bosne i Hercegovine, ali i ramskom zastavom, stao pred svoje navijače dok je svirala himna Bosne i Hercegovine. Mladić iz Mostara, po nacionalnosti Hrvat, kao i mladići iz Širokog Brijega, držao je te zastave, iscrpljen od borbe, a kada je počela himna, krenuli su zvižduci. Beljo, ne želeći pokvariti sportski događaj, podigao je ruku i navijači su ušutjeli, a himna je odsvirana do kraja.

“Želim da se razdvoji sport od politike. Pogodilo me kada sam pročitao komentare o tome da sam izdao svoj narod. Naravno da me zaboli. Uvijek isto radim. Boksao sam u Banjoj Luci i napravio isto. Ne mogu mrziti nikoga jer nisam tako odgojen. Ne želim generalizirati ljude. Ponosno nosim zastavu Bosne i Hercegovine jer sam ja tamo rođen. WBO je prvi put bio u Bosni i Hercegovini i, naravno, ja predstavljam Bosnu i Hercegovinu i naravno da će himna te države svirati”, objašnjava Damir, kojem je žao što je incident s himnom zasjenio jedan lijepi sportski događaj, ali i njegovu odbranu titule evropskog prvaka.

“Mislim da sam jedini sportaš iz Bosne i Hercegovine koji nosi zastavu Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Ponosno govorim, ja sam prvo katolik, Hrvat iz Bosne i Hercegovine, rođen u Mostaru. Nosim i ramsku zastavu, jer je moj otac iz Rame i to poštujem. Izlazim uz pjesmu ‘Hercegovina u srcu’. Isto sam radio dok sam izlazio u Beogradu. Isto sam radio kada sam izlazio na svaki meč i nisam vidio razlog zašto to ne bih ponovio u Širokom Brijegu”, nastavlja Beljo o razvoju situacije na meču na kojem je odbranio titulu evropskog prvaka te napominje kako će i kada bude boksao za titulu svjetskog prvaka, što mu je životni san, gdje god da se održi meč, izaći s te tri zastave uz pjesmu “Hercegovina u srcu”.

“Obožavam svoje, poštujem sve. Katolik sam i Hrvat iz Bosne i Hercegovine. Ne mislim da je neko veći Hrvat ako je iz Zagreba. Volim sav narod u Bosni i Hercegovini. Mene su roditelji odgojili i danas živim u svijetu u kojem postoje samo ljudi i dobri ljudi. Tako karakteriziram ljude”.

Bokseru je uspjelo nešto što mnogima nije. Nekoliko puta su zabilježeni zvižduci na himnu Bosne i Hercegovine u Hercegovini, no prvi put su navijači na jedan potez sportaša prestali zviždati.

“Hvala svim tim ljudima što su me ispoštovali i prestali zviždati. Mislim da bi to uradili svakome. Nisam napravio ništa posebno. Nije mene u tom trenu, ne daj Bože, naživcirala publika, ta publika me i nosila. Meč ne bi bio takav da navijači nisu bili odlični. Hvala im od srca što su me tako nosili. Niko nije rekao kako su gromoglasnim pljeskom pozdravili boksera Adnana Ćatića. Zato mislim da su zvižduci bili namijenjeni nekom drugom, a ne Bosni i Hercegovini”, napominje Damir.

Evropski je prvak u teškoj kategoriji prema WBO-u. Jedan je od najuspješnijih boksera na našim prostorima. Do sada je neporažen, a u ovim trenucima nalazi se u Americi gdje se želi približiti životnom snu. Boksom se počeo baviti sasvim spontano i nije ni sanjao da će jednog dana biti jedan od najuspješnijih boksera u Bosni i Hercegovini. Rodio se u Mostaru 6. oktobra 1984. godine. Kao dijete bio je živahan, no imao je mnogo zdravstvenih problema te je dobio potvrdu od liječnika da se ne smije baviti nikakvim sportom ni ići na časove tjelesne kulture.

“Majka se uvijek jako brinula za mene. Kao dijete imao sam refluks II stupnja, popucale su mu kapilare po cijelom tijelu. Imao sam mnogo zdravstvenih poteškoća koje su, hvala Bogu, potpuno nestale u pubertetu”, govori Damir dok priča svoju impresivnu životnu priču. Boksom se počeo baviti slučajno, prvi sport koji je trenirao bio je nogomet. Deset godina trenirao je nogomet, no sam kaže da nikada nije bio kapacitet da bi mogao postati odličan nogometaš.

“Trenirao sam nogomet jer je većina dečki, mojih prijatelja, trenirala nogomet. No, bio sam strašno uporan i u klubu Zrinjski, za koji sam igrao, dogodio se period kada sam malo popustio u školi. Bio sam vrlo dobar učenik u školi pa mi je majka zabranila da treniram nogomet kako bih mogao popraviti ocjene u školi”, govori nam sa smiješkom Beljo, čija je bokserska priča počela upravo kada je odustao od nogometa. Tada se upisao u teretanu. Svaki dan išao je u teretanu na drugi kraj grada isključivo iz razloga što si je samo članarinu za tu teretanu mogao priuštiti.

“Bili smo u teškoj financijskoj situaciji i nisam imao novca da uplatim članarinu. Ta je teretana tada koštala 20 maraka, a mjesečno sam skupljao po marku, dvije, koje sam dobivao od tetki, ujaka, stričeva, i onda bih to donio u teretanu i platio članarinu”, priča Damir, koji se sjeća svakog detalja iz svojih bokserskih početaka. U teretani je bila jedna bokserska vreća za udaranje, koju bi Beljo izvadio i udarao. To mu je bilo čisto iz gušta. Ljudi u teretani govorili su mu da ima dobar udarac i to mu je imponiralo. Tada je upoznao jednog od svojih kumova, Dalibora Buhača, koji je bio jako reprezentativan bokser u Mostaru i svi su znali za njega.

“Udarao sam u vreću, on mi je prišao i rekao da imam dosta snage i upitao me bi li volio boksati. Odmah sam pristao i on me odveo do bokserskog kluba ‘Tihomir Mišić’ gdje je htio testirati moju hrabrost, na što sam mu se pokazao dosta hrabrim”.

Tada nije znao kako će roditeljima, s kojima je uvijek imao iskren odnos, reći da trenira boks.

“Majka nas je uvijek odgajala u kršćanskom duhu. Bez obzira na sve poteškoće koje smo imali, naročito financijske kada je otac poslije rata ostao bez posla, uvijek smo imali zajedničku molitvu i svi smo bili baš prijatelji. Bilo mi je nezgodno lagati majci, no znao sam koliko je ona protivnica borilačkih sportova. Bio sam primoran lagati i rekao sam joj da ću samo rekreativno udarati. Pokušavala me na sve načine spriječiti, a danas je moj navijač”, kaže i naglašava kako je i sam dugo mislio da se boksom bavi samo rekreativno. Majka mu je ipak saznala da se boksom ne bavi samo rekreativno, jer je na televiziji vidjela njegov prvi meč.

“Godine 2003. odradio sam svoje prve mečeve za BK Mostar. Odveo me Darko Hrkač u prostorije tog kluba jer su prostorije ‘Tihomira Mišića’ bile devastirane. Prvi meč je bio uistinu zanimljiv jer sam slagao majci da idem gledati upravo Darka Hrkača. Tada sam boksao svoj prvi meč. Imao sam veliku tremu iako su mi svi govorili da se ne trebam sekirati jer kad pustim desnu, meč je gotov. Bio sam lakši od protivnika. Ne sjećam se tog nokauta. Meč je trajao devet sekundi i u jednom trenutku sam vidio da protivnik leži. Tada se desilo da je majka slučajno prebacila na program gdje su bile vijesti, kada su rekli da je Damir Beljo boksao najkraći meč u Bosni i Hercegovini. Mjesec dana nije razgovarala sa mnom”, prisjeća se Damir, koji će uskoro postati otac te razumije da ga je majka htjela smo zaštititi. Tek kada je otišao u Milano boksati u svjetskoj ligi majka je prihvatila da joj je sin profesionalni bokser. A tada je i sam Beljo uvidio da je boks njegova karijera, a ne rekreacija. A to je bilo kada je već sedam puta bio prvak Bosne i Hercegovine te kapetan reprezentacije u amaterskom boksu.

“Ponosan sam što sam boksao za reprezentaciju sedam godina”, govori i napominje kako nikada nije htio previše opterećivati svoje roditelje, a kao mladić htio je izlaziti s društvom te je sa 16 godina počeo raditi kao redar po lokalima. Kasnije je i devet godina radio kao redar u Eurohercu i na tu tvrtku i danas gleda kao na svoju. Prije godinu i pol prešao je u Službu za zapošljavanje i dobio olakšice jer se profesionalno bavi sportom.

bh-index.com

Podijelite članak