Damir Imamović: Danas tradicionalna muzika nije važna onoliko koliko je nekada bila

Nisam očekivao da ću dobiti takvu nagradu u konkurenciji s čuvenom Marizom iz Portugala, Sam Leeom iz Britanije i drugima. Svi mi van EU nekad se stvarno pitamo jesmo li ili nismo dio Evrope. Ima tu još mnogo da se napravi i ne može sve biti na pojedincima. Danas tradicija nije važna onoliko koliko je nekada bila

Damir Imamović (43) bosanskohercegovački je muzičar, pjevač, kompozitor, umjetnik, interpretator i autor tradicionalne bosanske sevdalinke. Dobitnik je nagrade Najbolji umjetnik Evrope na dodjeli Svjetskih muzičkih nagrada za 2021., u organizaciji britanskog muzičkog magazina „Songlines“. Ovoga puta samo za „Azru“ Damir govori o svojoj nagradi i uspjehu, ali i značaju bosanske sevdalinke i očuvanja tradicije.

Od srca Vam čestitamo na uspjehu i nagradi za najboljeg evropskog umjetnika „Songlines“. Nakon priznanja, svojoj publici zahvalili ste se uz emotivnu poruku. Kako ste reagirali kada ste saznali da ste osvojili nagradu?

– Hvala vam od srca! Prva reakcija je bila iznenađenje. Nisam očekivao da ću dobiti takvu nagradu u konkurenciji s čuvenom Marizom iz Portugala, Sam Leeom iz Britanije i drugima. Valjda zbog pandemije i svega što se s njom desilo, otkazivanja koncerata u Londonu i po Velikoj Britaniji, Holandiji, Njemačkoj, koji su obično najvažniji za takvu nagradu, nisam mogao ni procijeniti koliko je sve to što sam radio prije i u pandemiji stiglo do ljudi.

Vaš posljednji album „Singer of Tales“ izdat je tokom pandemije i odmah je ostvario veliki uspjeh. S druge strane, čekala Vas je porodična borba, ali niste se predali. Kakav je osjećaj biti najbolji evropski umjetnik?

– Često se ovih dana zezam da je to, ako ništa, dokaz da sam uopće evropski umjetnik. Svi mi van EU nekada se stvarno pitamo jesmo li ili nismo dio Evrope. Dobiti ovakvu nagradu stvarno je super osjećaj, kao nagrada za godine rada. Ali, ne mislim da sam nešto drugačiji nego što sam bio prije nje.

Vaš otac Nedžad ostavio je neizbrisiv trag na našoj muzičkoj sceni. Kako ćete čuvati uspomenu na njega u muzičkom smislu, a i privatnom?

– Jako mi je drago da ga se toliko ljudi sjeća po dobru, kao divne osobe, kao sjajnog muzičara. Uradio je mnogo za sevdah. Ako samo uzmemo njegov doprinos kao muzičara koji je svirao na izuzetno važnim snimcima najvećih sevdalijskih imena, to je već velika stvar.

Koliko je sevdah prepoznat na međunarodnoj sceni?

– Sve više. Najviše zbog nas nekoliko koji predano radimo posljednjih 20-ak godina, ne samo na domaćoj i regionalnoj, nego i na međunarodnoj sceni. Ima tu još mnogo da se napravi i ne može sve biti na pojedincima.

Koliko je tradicionalna muzika važna za identitet nekog naroda?

– Danas nije važna onoliko koliko je nekada bila. Živimo neko novo vrijeme ubrzane komunikacije i za svaki kolektivni identitet ima mnogo drugih stvari koje su važne. Mladi ljudi već dugo odrastaju uz međunarodne muzičke trendove i postoje mnogi drugi žanrovi koji ih dotiču osim vlastite tradicionalne muzike. Ipak, to ne znači da tradicionalna muzika još nema jako važnu ulogu.

Je li tradicija, prema Vašem mišljenju, sklona preoblikovanju ili se treba zadržati u svom „prvobitnom obliku“? Može li se tradicija uopće zadržati na taj način?

– Ne postoji „prvobitni oblik tradicije“. Kada neko čuje kako je sevdah zvučao prije onoga što mi znamo kao najpoznatije izvedbe sevdalinki, u vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, odmah shvati da je i taj period socijalizma zapravo donio jedan potpuno novi zvuk. Svaka tradicija se mijenja s vremenom, s novim medijima, komunikacijom. To nije tako samo kada je riječ o sevdahu, već važi za svaku tradiciju.

Vi ste autor i brojnih sevdalinki. Nailazite li na mišljenja da sevdalinka ne može biti „nova“, da mora biti već davno, davno napisana?

– Sevdalinka je sve ono što ljudi prihvate kao dio tog žanra. To nekad i nije najbolje što u toj tradiciji postoji, ali je tako. Važno je da se nove pjesme pišu na osnovu tradicije sevdaha, ali šta će od toga ostati da bude bitno ljudima, to nikada ne možete znati. Nisam napisao mnogo pjesama, ali one koje jesam jako lijep život imaju za sada.

Odakle crpite inspiraciju za svoja autorska djela?

– Inspiracija je prilično neuhvatljiva stvar. Nekad dođe iz života, svega onoga što je oko tebe, ljudi koje voliš, iz neke rečenice koju ti neko usput kaže, a ponekad moraš da je prizoveš mukotrpnim radom.

Šta je najvažnije kada je riječ o sevdalinci, prenijeti osjećaj ili poruku?

– Osjećaj je najvažniji. Poruke se mijenjaju s vremenom i mogu zastarjeti. Recimo, nekada je, u patrijarhalnom društvu, u kojem je sevdah nastao, žena morala pasivno prihvatati sudbinu koju joj je muški svijet nametao. To je smatrano moralnim i pohvalnim. Zbog toga su zasigurno stare pjesme u kojima se žena buni, diže svoj glas, bile prave male pobune. Međutim, s vremenom je došlo do društvenog, kulturnog i političkog oslobođenja žene pa su nekadašnje pobunjeničke pjesme izgubile svoju oštricu, jer se kontekst promijenio.

Šta u budućnosti možemo očekivati od Vas? Imate li u planu izraditi nešto novo?

– Da, radim već na svom novom albumu, sarađujem i s nekim dragim ljudima na njihovim projektima. Nadam se da će naredna godina donijeti malo lakša putovanja i više koncerata.