Dan kada je policija u Herceg Novom u smrt odvela najmanje 86 izbjeglica iz BiH

Tog 26. maja 1992. godine pred našu kuću je došlo policijsko auto „Zastava 101″ na kojem je pisalo “MILICIJA“. Izašla su dvojica milicionera, i uputili su se pravo u kuću. Bili su to ogromni, visoki i razvijeni ljudi u policijskim uniformama sa šapkama na glavi. Ušli su u kuću grubo i bahato i odmah su, bez ijedne riječi, poveli mog oca Osma Bajrovića napolje prema parkiranom policijskom autu. Sjećam se da se moj otac Osmo Bajrović okretao da nam nešto kaže, a milicioner ga je udarao i gurao niz stepenice, derući se na njega: „Polazi šta pričaš“. Ugurali su ga na zadnje sjedište policijskog auta i odmah su krenuli u pravcu Herceg Novog. Bilo je to usred bijela dana.

Majka nam je tada otišla u prodavnicu da kupi nešto hrane, jer smo tih dana izbjegli iz Foče u Bosni i Hercegovini gdje smo živili, bježeći od rata da spasimo žive glave.

Sjećam se da smo ja i moja sestra Adisa od sedam i po godina plakali i da smo se sakrili ispod stepenica, jer smo mislili da će milicija i nas zarobiti.

Tada sam posljednji put vidio svog oca Osma Bajrovića i od tada više nikad ništa ne znam za njegovu sudbinu. Nikada nismo pronašli njegove posmrtne ostatke i ne znamo gdje mu je grob, što me sada najviše potresa i boli.

Danas 25. maja 2022. godine se u parku ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom, u organizaciji nekolicine nevladinih organizacija iz Crne Gore, obilježava 30-ta godišnjica deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, kako se uvriježeno pogrešno naziva jedan od najstrašnijih ratnih zločina počinjenih u toku rata 90-tih na području bivše Jugoslavije.

Copy

Naime, tokom rata 1992. godine, a i kasnije, tadašnja milicija Crne Gore je u više gradova na području Crne Gore, a najviše u Herceg Novom, najbrutalnijim fašističkim metodama lovila i hapsila Bošnjake, izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koji su bježali od ratnih strahota, i zatvarala ih u logore. Logori za Bošnjake su tada svjesno pogrešno nazivani sabirnim centrima i tako su se zataškavale i prikrivale prave razmjere tog gnusnog ratnog zločina.

Bila je to organizovana i isplanirana akcija, vođena i izvršavana od strane tadašnje vlasti Republike Crne Gore i njenih institucija, prvenstveno policije, usmjerena na hapšenje i zatvaranje nedužnih ljudi, izbjeglica iz ratom zahvaćene susjedne države Bosne i Hercegovine.

Nikada nije službeno utvrđen tačan broj nedužno stradalih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, ali je izvijesno da je najmanje 86, a prema nekim podacima i više od 150 Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine uhapšeno i zatvoreno u logore u tim protuzakonitim akcijama policije Crne Gore tokom rata 1992. godine. Samo nekolicina zarobljenih Bošnjaka je preživila tu strašnu ratnu torturu, a ostali su najvjerovatnije ubijeni, ali nikada nisu pronađeni njihovi posmrtni ostaci. Još uvijek se ti ljudi vode kao nestala lica, međutim nakon što je proteklo 30 godina ugašena je i posljednja nada da su još uvijek negdje živi.

Umjesto da im pruži utočište i ponudi svu neophodnu humanitarnu pomoć, tadašnja vlast Crne Gore je, kršeći sva pravila međunarodnog humanitarnog prava, sistematski hapsila i zatvarala Bošnjake izbjeglice iz  Bosne i Hercegovine, čija je sudbina i dan danas nakon 30 godina i dalje nepoznata. Njihove porodice  i preživjeli srodnici i danas nakon 30 godina tragaju i pokušavaju pronaći posmrtne ostatke tragično ubijenih očeva, muževa i braće, ali su nade svakim danom sve manje da će ih ikada pronaći i dostojanstveno sahraniti.

Nadležne institucije i organi države Crne Gore nikad nisu proveli nezavisnu i efikasnu istragu o navedenim zlodjelima, a porodice nestalih Bošnjaka vlasti Crne Gore nikada nisu obavijestile o sudbini njihovih najmilih srodnika i šta se desilo sa njima. Sve što je učinila država Crna Gora na planu suočavanja sa istinom i rasvjetljavanja ovih strašnih zlodjela je isplata naknade štete u minornom iznosu preživjelim srodnicima ubijenih žrtava, što svakako nije i ne može biti jedina satisfakcija za bol i patnje porodicama žrtava i zamjena za kažnjavanje odgovornih nalogodavaca i izvršilaca ovog strašnog ratnog zločina.

Ne prođe ni jedan dan a da se ne sjetim svog oca Osma Bajrovića i tog kobog 26. maja 1992. godine kada je policija Crne Gore upala u našu kuću u Bijeloj i uhapsila, a potom odvela u smrt mog oca Osma Bajrovića. Tada sam ga posljednji put vidio. Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri Adisi, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i očinski poljubi zadnji put. Taj njegov pogled prema meni i mojoj sestri Adisi je posljednji dar koji imamo od svog oca Osma Bajrovića, mi živimo sa tim i nikada ga nećemo zaboraviti. Svjesni smo da naš otac Osmo Bajrović više nije živ i da njegove kosti leže u nekoj bezdanoj jami.

Obraćali smo se svima za pomoć u pronalaženju posmrtnih ostataka našeg oca Osma Bajrovića, davali smo uzorke krvi za DNK-a analizu i identifikaciju, obilazili smo otkopavanje masovnih grobnica, ali nažalost nikada nismo pronašli posmrtne ostatke našeg oca Bajrović Osma i ništa više ne znamo o njegovoj sudbini, pojašnjava nam njegov sin Alen Bajrović.

Tužili smo državu Crnu Goru radi rasvjetljavanja sudbine našeg oca Osma Bajrovića, angažovali smo tim advokata, i nakon više od 15 godina maratonskog suđenja pred svim sudovima u Crnoj Gori  nismo dobili nikakvu pravdu. Čak je i Ustavni sud Crne Gore odbio sve naše žalbe i zahtjeve da se državi Crnoj Gori naloži da provede nezavisnu, objektivnu i efikasnu istragu o okolnostima zarobljavanja i daljoj sudbini mog oca Osma Bajrovića.

Zbog takvog ignoranskog odnosa  i nepravde tužili smo državu Crnu Goru pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu i čekamo međunarodnu pravdu za počinjeni ratni zločin nad našim nevino ubijenim ocem Osmom Bajrovićem.

Moj otac Osmo Bajrović nikada nije mrava zgazio, nikada nije uzeo pušku u ruke i bježao je od rata u Bosni i Hercegovini da spasi nas djecu i našu majku, a uhapšen je na teritoriji Crne Gore i kasnije ubijen samo što je bio Bošnjak i islamske vjeroispovjesti. To je jedina i stvarna istina.

Pa zamislite sada u ovom teškom vremenu ratnih stradanja u Ukrajini da Evropske države hapse izbjeglice iz Ukrajine, samo zato što bježe od ratnih strahota u Ukrajini ili da ih vraćaju i predaju Rusima. Pa kakva bi to bila nepravda i sunovrat čovječanstva. E upravo takva zvjerstva i zlodjela je 1992. godine činila država Crna Gora nad nedužnim i napaćenim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine, za koja još uvijek niko nije odgovarao.

Ljut sam i na državu Bosnu i Hercegovinu koja nikada ništa nije preduzela na planu traženja mog oca Osmna Bajrovića i drugih  bosanskohercegovačkih državljana koji su u toku rata 1992. godine zarobljeni na teritoriji države Crne Gore. Umjesto da se formira međudržavna komisija za traženje nestalih i ubijenih Bošnjaka na teritoriji Crne Gore u toku rata 1992. godine, u svim zvaničnim međudržavnim susretima i sastancima političari iz Bosne i Hercegovine i iz Crne Gore stalno naglašavaju da dvije države nemaju otvorenih pitanja. Zar sudbina tolikog broja zarobljenih i nestalih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine na teritoriji Crne Gore tokom ratnih sukoba 1992. godine nije najvažnije otvoreno pitanje za obje države?

Obraćao sam se za pomoć i stranim ambasadama. Ali osim izražavanja suosjećanja za bol i patnju moje porodice i obećanja da će se provoditi tranziciona pravda (ma šta god to značilo) porodica Bajrović nije dobila  nikakvu drugu pomoć i podršku u traženju i rasvjetljavanju sudbine mog oca Osmana Bajrovića.

Iako su porodice žrtava do sada više puta tražile od opštine Herceg Novi i nadležnih institucija države Crne Gore da se ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom podigne spomen obilježje tragično ubijenim žrtvama ratnog zločina u Crnoj Gori 1992. godine, to do sada nikada nije učinjeno. Godinama se komemoracija žrtvama i obilježavanje godišnjica stradanja nevinih žrtava održava u obližnjem parku ispred zgrad Policijske stanice u Herceg Novom, a cvijeće i vijenci za pomen ubijenim žrtvama se polažu uz stablo palme.

Zbog zabrane da se na ovom mjestu ispred zgrade Policijske stanice u Herceg Novom podigne spomen obilježje nevinim žrtavama ratnog zločina u Crnoj Gori i nepoštovanja žrtava od strane nadležnih vlasti države Crne Gore, obližnje stablo palme uz koje se polažu vijenci i cvijeće pretvoreno je u memorijalni spomenik žrtvama ratnog zločina u Crnoj Gori 1992. godine i vjerovatno je jedino stablo te hortikulturne vrste u svijetu kome je oduzeto Bogom dato prirodno svojstvo parkovskog zelenila.

Pravda je spora ali dostižna, govore mnogi, ali 30 godina od izvršenog ratnog zločina u Crnoj Gori nad izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine je predug period i za najveće optimiste dostižnosti pravde.

Znajući da sjećanja blijede, čeka se da umiru svjedoci i porodice tragično ubijenih žrtava, ne dozvoljava se podizanje memorijalnog spomenika u znak sjećanja na nevine žrtve, a iznad svega ne privode se pravdi i ne kažnjavaju se odgovorni naredbodavci i izvršioci gnusnih ratnih zločina počinjenih nad nedužnim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine na teritoriji Crne Gore 1992. godine, kako bi pala u zaborav ova tamna mrlja na nedavnoj prošlosti države Crne Gore.

Ako se ništa hitno ne preduzme, pokoljenja i generacije koje dolaze neće imati odakle učiti o teškoj i tragičnoj prošlosti svojih predaka na ovim turbulentnim prostorima, pa nam se može ponoviti opet isto – ne daj Bože. Zato učinimo sve da spriječimo zaborav i zadovoljimo minimum pravde prema žrtvama, koje ničim ne možemo vratiti, ali borbom protiv zaborava možemo puno pomoći budućnosti naše djece.

(Alen Bajrović sin ubijenog i nikad pronađenog Osmana Bajrovića)

Prethodni članakHrvatska akademija znanosti i umjetnosti traži treći entitet
Sljedeći članakDragana Mirković živi u dvorcu od 50 miliona eura: Ne zna koliko ima soba, nije htjela da ga proda šeiku