Portal 072info

Danas 73 godine Oslobođenja

Na današnji dan 30. augusta 1943. godine štampan je prvi broj Oslobođenja.

Piše: Edina Kamenica/Oslobođenje

Šta su godišnjice, sjećanja? Koliko nas vraćaju unazad, a koliko s njima jurimo dalje, zna najbolje svako od nas. Mi, u Oslobođenju, znamo to također, pa i danas, 30. augusta, kada su se navršile 73 godine otkako je u Donjoj Trnovi kod Bijeljine štampan prvi broj našeg lista, u kojem se pisalo i o tadašnjoj “očevidnoj nemoći i unutrašnjem truljenju fašističke osovine…” Iako i sadašnje Oslobođenje ukazuje na sve veću moć i uspravljanje glave fašističke zvijeri, vremena se, ipak, mijenjaju, ali u svakom se vodi borba između zla i dobra, između pravde i nepravde, između istine i laži.

Naše višedecenijsko postojanje svjedoči više od svega na kojoj smo strani uvijek bili, uza sva naša lutanja i greške, duža ili kraća zadržavanja tamo gdje nam nekada nije (bilo) mjesto. Svjedoči o tome i činjenica da su, čak i pored internetskih hiljadu cvjetova, nama čitaoci sve bliži. Evo, na primjer, Šefika Rizvanovića, koji je u Pogledima pronašao svoga srodnika, i sam započeo traganje, pa se, zasad, došlo do toga da je autor dr. Fikret Karčić već napisao nekoliko novih tekstova na prvobitnu temu, a od svega toga u Australiji nastaje doktorska disertacija! Šta jedna novina može više poželjeti samoj sebi?
Tokom četvorogodišnje ratne opsade Sarajeva pojavljivanje Oslobođenja na ulicama donosilo je olakšanje. I, preskočit ćemo historiju, jer prostora za sve nema, mnoge burne godine u kojima je list mijenjao i izdavača, i prostorije, i ljude, ali jedno nikad nije: težnju da dođe do istine, ne osvrćući se na udarce.

Praznik bh. novinarstva

Prije dva mjeseca, 30. juna, Oslobođenje je izašlo po 25.000. put. Bio je to mali praznik bh. novinarstva, iako je malo novina i u svijetu koje ovoliko traju. Fešta je bila sjajna, ocijenili su i najveći cinici, a došli su i takvi. Gdje će ih biti ako ne u novinarstvu? Pojela se i torta, a jedna je stigla i iz Chicaga, no već u 13 sati tog dana gotovo sve je bilo kao i uvijek: novinari se rastrčali po zadacima, kompjuteri se dime od podataka.

Osvrćem se i danas okolo sebe. Kao i svaki dan: Emira se čudi sagovorniku koji se, priča nam, smijao sve vrijeme (a tema je za plakanje). Dragan iz Crne hronike iskopava detalje o ubistvu dvogodišnjeg djeteta. Medina objašnjava nekome da je sa zetom jedne hrabre Škotlanđanke razgovarala na mjestu njene pogibije. Alema ne odustaje od afirmisanja poduzetnih bh. ljudi koji u tišini čine čuda. Elma ne zna kud će prije, dva su suđenja, a i dva najavljena štrajka. Maja se vratila s jedne konferencije, ali mora na novu. Adem se susreo s hadžijama koje je saudijski suveren pozvao u goste, a Jelena dogovara intervju, ali u isto vrijeme planira s Anjom njen intervju, i pita je li iko vidio Goca. Ah, Merimi se pokvario kompjuter i doktor za mašine je priskočio u pomoć.

Mimi? Federalni Parlament je tako uzbudljivo društvo da njoj nikad ne manjka inspiracije. Minela, Angelina, Edo su na odmoru, Eldina na bolovanju, Amra je upravo postala majka, Džejna će uskoro, lektorice ne dižu glave od čitanja, u sportskoj, kao i u fotoslužbi, jedni na terenu, a Mirza Kadić piše. Danas je izašlo šest njegovih tekstova. Na portalu su Aldijana Handžar i Mirza, a Lejla žuri da neku vijest što prije ubaci u virtualni svijet… Danijel priprema novi feljton. I kolege iz Dana su tu, i Dinka i Enida, šeficu Vildanu čujem kako s nekim priča, a znam, istovremeno pravi templete za Poglede… Na hodniku je Avdo, koji još nije zaboravio da nije spomenut u prošlom svečanom broju, a Džemo ga tješi: “Najduže sam u Oslobođenju, a na zajedničkoj slici mene nema… Od sto odabrali onu bez mene.”

Ali, i bez Džeme novina koja je izašla prije 60 dana nikoga nije ostavila ravnodušnim. Komentari i dalje stižu. Iz Maribora se javlja neki dan bivša kolegica Valerija Skrinjar -Tvrz, i u devetoj deceniji vrlo angažovana, iskazujući poštovanje. Mnogi su primijetili da je 25.000. izvukao i ono malo preostalog sentimenta iz bardova bh. novinarstva, a kao rezultat toga su ostali enciklopedijski vrijedni tekstovi. Jedino je fotoreporter Fehim Demir pustio malo jeda, pogrešno misleći da ovaj neće stići do čitalaca. No, ova novina često iznenadi spremnošću da objavi stvari o kojima se u javnosti najčešće šuti. Ipak, daleko najviše njih je zapazilo to koliko je Oslobođenje na isti način oblikovalo živote.

Moja uspomena, moja sadašnjost

“Cijeli život sam ga čitao, pa je tako ovaj dnevni list postao moja uspomena, a ostao moja sadašnjost. S godinama se fokus moga interesa mijenjao. U djetinjstvu sam gledao fotografije i tražio strip o Švrći, pa onda čitao ‘roman u nastavcima’, kasnije gledao Adijevu karikaturu i nastojao upamtiti njen tekst…” (Predrag Finci). “Moje najranije sjećanje je: uredno složeni primjerci za svaki dan u jednom mjesecu, brižljivo zavezani tankom kanapom. Pa se onda naslažu mjesečni zavežljaji jedan na drugi, što zauzme solidan dio dnevne sobe. Oni stariji ‘mjeseci’ povremeno se odnesu u podrum. Rabota moga oca….”(Gordana Sandić – Hadžihasanović). “Otac me je svake nedjelje slao u čaršiju da mu kupim Oslobođenje i flašu, staklenu, kiseljaka. Kusur bi bio moj sedmični džeparac.” (Muhamed Gafić).

“Sve češće se nad novinske stranice (Oslobođenja) naginju i tri glavice, troje malih Mašića u potrazi za smislom slova i slika! S vremenom usmjeravaju svoju pažnju. Miro je čitao, uglavnom, sport, Vesna kulturu, Saša i jedno i drugo, Zlata sve za porodicu i zdravlje i pomalo od ostalog, a Mašo sve, ama baš sve, od prvog slova do zadnje tačke!”(Vesna Mašić). “Otac je gotovo uvijek nosio kaput (sako), bez obzira na godišnje doba, obučen ili samo ogrnut njim preko ramena. Detalj koji nije mogao da se ne primijeti bilo je presavijeno Oslobođenje: uvijek u desnom vanjskom džepu…”(Senad J. Hodović). “Tada ga nismo ni zvali Oslobođenje nego jednostavno Novine. Bilo jer to vrijeme moga ranog djetinjstva u roditeljskoj kući kad se otac Hakija vraćao s posla opštinskog službenika u Stocu.

Iz desnog džepa njegovog sakoa više od pola su virile smotane novine. On bi novine pregledao na poslu, a čitanje bi dovršavao kod kuće. Tada bi se poslije ručka udobno smjestio u uglu sećije u kuhinji i zapovjedio bi: ‘Dodaj mi te novine.’ Najprije ih je počela listati starija sestra, zatim ja, i najposlije naš brat Nijaz Duraković.” (Samija Rizvanović). “Prva novina koju sam u životu susreo bila je Oslobođenje: to je jedina novina koju je otac, po povratku s posla iz fabrike, gotovo svakog dana donosio kući. U Oslobođenju je otac čitao ozbiljnije tekstove, majka vremensku prognozu i umrle, a nas, mnogobrojnu djecu, zanimali su tekstovi iz sporta, kulture, školstva, razni konkursi, tv-program i sl.” (fra Nikica Vujica).

“Prva asocijacija kad se spomene Oslobođenje meni je moj dedo Ivo (odavno već nije među živima) uz kojeg sam učila prva slova. I tako, kada sam već znala pročitati i napisati i pokoju rečenicu, dedo je pred mene iznio čitavu hrpu isječaka iz novina – bile su to križaljke izrezane iz brižljivo sakupljanih brojeva Oslobođenja…”(Vanja Iličić). “Majka je novine čitala do tri, mama nakon tri, kada bi poslije ručka sjela da popije kafu prije nego se baci na pranje suđa. Dok bi praznila posljednji fildžan, ja bih sjela pokraj nje i naglas nasumice čitala naslove: jedan dan latinica, drugi dan ćirilica.” (Lamija Begagić). “Novina k’o novina, rekli bi mnogi. Meni nije. Vraća mi slike rahmetli oca u kutu sećije kako u rukama drži baš te novine i pije kafu. Jutarnji ritual morao je uključiti tri elementa da bi bio kompletan, a užitak potpun: kahva, cigara i Oslobođenje.” (Nura Bazdulj Hubijar).

Danas ćemo ručati novine

“Oslobođenje, dnevna novina koju je naš otac svaki dan donosio kada se vraćao s posla kući… Kada bi mama upitala, Alija, jesi li kupio novine, znalo se koje.” (Ašida Leto). “Svako jutro, najkasnije do 6.30, kroz taj prorez na vratima u naš stan bi upadalo Oslobođenje, kojim bi neizostavno i pravovremeno dostavljač obradovao moga oca, da može taj veliki format čitati uz jutarnju kafu…” (Edin Krehić). “Pedesete godine prošlog stoljeća. Otac je spustio novine na sto. Mi, djeca, nas troje, svako je posegnuo za svojim dijelom. Majka je rekla, danas ćemo ručati novine.” (Emina Pandžo – Hasanbegović). “Neko je napisao ili rekao, da se treba čuvati žena koje novine čitaju od prvih stranica.

Ne znam koliko je ta dosjetka, kako se to danas kaže, ‘rodno (ne)korektna’, ali moja majka, sasvim sigurno, nije spadala u taj tip žene-čitatelja. Možda i zbog toga što je bila skoro pa nepismena: Moglo bi se reći da ona i nije čitala novine, nego ih je razgledavala. Ne prelistavala, nego baš ‘razgledavala’. Čitala je, odnosno razgledavala, samo čitulje i isključivo u Oslobođenju.” (Senad Avdić). “Imala sam oko tri godine, starija sestra Leila godinu i po više. Svako smo jutro počinjali istom ceremonijom. Tata bi otišao u kupovinu i obavezno se vraćao s Oslobođenjem pod miškom. Nestrpljivo smo skakutale oko njega i čekale da nam čita Švrću.” (Sadžida Viteškić – Majstorović).

“Svako jutro je čekalo zakačeno na šteku ulaznih vrata. Kao djevojčica sam (prije nastave, negdje oko sedam) brzo iskakala iz kreveta, trčala u banju, odijevala se i izlazila primiti mlijeko koje je sa Sedrenika donosio Parla. U jednoj ruci šerpa s mlijekom, u drugoj Oslobođenje. Išla sam prema kuhinji, rahmetli otac je uzimao novine i listao, uvijek odozada, da vidi ima li tog dana dženaza ili sahrana koju ne smije propustiti.” (Amina Šiljak – Jesenković). “Imao sam tu sreću da odrastam u familiji uglednog slikara, moga oca Marija Mikulića.

Od njega sam i naslijedio da mi dan počinje drugovanjem s Oslobođenjem. U njegovom ateljeu uvijek je stajao po jedan primjerak rado čitanog lista, kao što sada stoji i u mojoj izdavačkoj kući Rabic.” (Goran Mikulić). “Oslobođenja se sjećam jer je moj otac donosio novine kući, a ja sam kao petogodišnji dječak znao čitati, odnosno raspoznavati slova na frižideru OBODIN te na naslovnici novina – Oslobođenje.” (Adnan Busuladžić). “Iz najranijih sjećanja naviru varljive slike kako otac redovito unosi Oslobođenje, u džepu od sakoa, u kuću, te kako bi u mojim dječijim očima izgledalo veliko kao čaršav dok ga je čitao ili listao uz svjetlost lampe.

Uz Oslobođenje sam naučio čitati prije polaska u školu, što je smiješno i pominjati kada danas moj unuk s tri godine govori više jezika.” (Mile Lasić).


Kako ne primijetiti?! Svi oni su odrastali u raznim dijelovima Bosne i Hercegovine, u potpuno drugačijim porodičnim, društvenim, tradicijskim uslovima, pa i vremenima, a mnogi su na mnogo načina i danas daleko jedni od drugih. Ipak, bitni djelići njihovih života su bili i ostali toliko isti da se čini kako su pređašnji nastajali za istim pisaćim strojem. Oslobođenje je mnogima bilo, i danas je, kao član porodice.

Konkurs za kratku priču

Da, rođendan nam je. Ali, šta su inače godine? Samo obična brojka ako nema onog važnijeg: ljubavi, povjerenja, odanosti. Hvala zato svakom našem čitaocu, a onima do 35 godina obavijest: i ovog 30. augusta Oslobođenje objavljuje konkurs za kratku priču. Mladi autori imaju priliku da se u narednih 30 dana otisnu u svijet riječi i da se opet pojave na stranicama Oslobođenja. Ovoga puta će, što je Amerina ideja, pored tri dosadašnje, nagradu dodijeliti i publika. Naime, svi tekstovi će biti pod šiframa objavljeni na našem portalu.


Moramo stalno biti bolji, i to prvo od sebe. A to nije lako, o čemu govore i one 73 naslovnice u holu, što svojim laganim treperenjem ne pozivaju samo da im se priđe nego i podsjećaju na to da već sutra izlazi novi broj novine.

Podijelite članak