“Danas su utihle sirene dva kamiona”

Cijelu Posavinu i Krajinu danas je pogodila tužna vijest – preselili su na Ahiret dvojica cijenjenih vozača kamiona, prijatelji, komšije i očevi: Dženan Omeragić (1984–2025) i Edin Kurbašić zv. Edo (1977–2025).

Dženan je izgubio život iznenada dok se Edin borio sa opakom bolešću. Dženanova dženaza obavit će se u nedjelju 2.11.2025. godine u 13:15 sati ispred kuće ožalošćenih u Ledenicama, a ukop će biti obavljen poslije ikindije u Omeragićima.

Edinova dženaza kreće iste nedjelje u 14:00 sati iz Vučkovaca, a ukop će biti obavljen na mezarju u donjem džematu Vučkovci.

Danas je, simbolično, kako kažu kolege vozači, “utišala sirena dva kamiona”. U emotivnom oproštaju koji se širi društvenim mrežama, prijatelji su opisali težinu vozačkog poziva — odlazak od porodice, puteve bez kraja, čekanja, radosti povratka i strahove koji ih prate.

“Trube naših kamiona zašutješe. Jedne male okice danas uzalud čekaju zvuk kome su se radovala njihova srca.”

“Vozački hljeb je težak. Ostavljaš najmilije i ideš u neizvjesnost, noseći u srcu uspomene koje te griju dok putuješ bespućima Evrope.”

“Mi vas selamimo, braćo. Ne zaboravite nas. Sjetite se dovom. I kada prođete pored naših vječnih kuća – svirnite.”

Potresna poruka završava riječima koje odzvanjaju među vozačima širom BiH: “A nas dvojica krećemo na put… I možda, tamo negdje daleko, naše se duše ponovo sretnu.”

Ožalošćene porodice, rodbini, prijateljima i kolegama upućujemo iskreno saučešće. Neka im je laka zemlja bosanska, a Allah da podari sabur njihovim najmilijima.

Inna lillahi ve inna ilejhi radžun.

Prvi novembarski dan. Prekrasan. Kolorit prirode ostavlja pažljivog posmatrača oduševljenog.

Bez daha. A kada jutarnje sunce obasja šume, odsjaj njihovih boja odaje dekor fantastičnog jesenjeg prijepodneva u Posavini.

I mi smo gledali ovu ljepotu. Divili joj se kada smo dolazili sa puta dalekog u svojim kamionima.

Onda bi prigrlili svoje najmilije, pritiskajući ih jako uz svoje grudi, puštajući da nas obasja jesenje jutarnje sunce. Onda ostanemo neko vrijeme da se zajedno divimo svim tim bojama jeseni.

Poslije idemo u toplinu svoga doma. Sa svojim najmilijim.

To su trenuci koje smo nosili u svojim srcima dok smo putovali bespućima Evrope. To nas je grijalo i motiviralo..To nam je bilo sve. Uspomene koje nosimo kao svoje saputnike

Od danas..više sa vama nismo. Nikada više.

Trube naših kamiona zašutješe. Uzalud će jedne okice male čekati da zatrubi.

Da čuju taj zvuk kojem su se radovala njihova srca. Danas su i naše kolege ,vozači sjetni. Zamišljeni.

Težak je vozački hljeb. Pretežak. Ostavljaš srcu drago i putuješ u neizvjesnost.

Sa nadom da ćeš se vratiti.. A nikad se ne zna.. Naročito kod nas vozača.

Mi vas selamimo. Pozdravljamo. Našim najmilijim želimo da budu strpljivi.

Da ne daju tuzi da preplavi njihova srca. Da nas se sjećaju, a mi ćemo uvijek biti tu za njih.

Možda se sirena više neće čuti, ali naše suze hoće.. U noći bez mjeseca. U praskozorje jesenjih kiša.

Ne zaboravite nas. Ponekad se sjetite dovom.

A mi ćemo s radošću primiti vaš poklon. Kolege vozači, neka su vam sretni puti. Neka vas zdravlje i sreća služe.

Volite svoje najmilije. Provodite sa njima vrijeme. Niko ne zna cijeniti trenutke sve dok oni ne postanu uspomena.

Svirnite ponekad kad sa svojim kamionima prođete pored naših kuća vječnih.

A nas dvojica krećemo na put.. I možda, možda nekada tamo, naše se duše ponovo sretnu.

Zauvijek sa vama vaši Edin i Dženan.