Danijel gljive proučava 20 godina, otkrio nam je koje su najotrovnije, kako se beru i odnosi prema njima: U našoj regiji raste više hiljada različitih vrsta gljiva

Gljive su od davnina cijenjene kao zdrave i ukusne namirnice, ali uživanje u tom šumskom mesu zahtijeva krajnji oprez kako, zbog neznanja, ne bismo jestivu gljivu zamijenili onom otrovnom.

Koprivnički poznavatelj gljiva i učitelj informatike, Danijel Balaško, proučavanjem gljiva intenzivno se bavi već više od 20 godina. Član je Hrvatskog mikološkog društva te sudjeluje u inventarizaciji gljiva Hrvatske, odnosno bilježenju rijetkih i zaštićenih gljiva u podravskom kraju, ali i Hrvatskom zagorju – gori Ivančici, Gorskom kotaru i Istri.

Najomiljenija obitavališta gljiva su, naravno, šume, no gljive možemo naći gotovo svugdje – na livadama, uz rubove šuma, poljima, parkovima, voćnjacima, dvorištima,
smetlištima…

– Vjerovali ili ne, na svim tim staništima u našoj županiji raste više tisuća različitih vrsta gljiva. Građani najviše sakupljaju vrganje, sunčanice, puze (kljukače, migače) i lisičice. Najbolje jestive gljive u našim podravskim šumama su: ljetni, jesenski i crveni vrganj, sunčanica, poljski šampinjon, mrka trubača, lisičica, prosenjak, puza, ljubičasto zelena krasnica, golubača, velika gnojištarka, turčin, medenka, sunčanica, kostanjevčica, rujnica, modrikača, bukovača, razne vrste puhara, tupoglava puževica, zimska vitezovka, zečarka, jelenovo uho – ističe Danijel.

Nekima od njih se pripisuju i ljekovita svojstva – antitumorna, protuupalna, antivirusna dok u najotrovnije u našem kraju ubraja zelenu pupavku, panterovu muharu, crvenjaču, zavodnicu, olovastu rudolisku, muharu, razne vrste otrovnih koprenki i cjepaču.

Napominje da u berbi gljiva pozornost valja obratiti na plodno tijelo gljive, njen klobuk, stručak i trusište, odnosno donji dio klobuka i sve momente vezane uz njih.

– Je li trusište građeno od listića, cjevčica ili možda bodljika. Zatim kakve je boje meso gljive – mijenja li boju na prerezu, je li tvrdo, elastično, krhko, mekano, drobivo, žilavo. Zatim kakav je okus mesa ili njegovog mliječnog soka – blag, ljut, gorak, neugodan, smolast, sladak. Okus, naime, ne smijemo isprobavati kod smrtno otrovnih gljiva. Bitan faktor je miris, jer gljive mogu mirisati na brašno, krastavce, češnjak, zemlju, krumpir, rotkvice, užeglo ulje, strvinu, kokos, gnjilo zelje, tintu, naftu, voće, cvijeće, bademe, vaniliju, med i na desetke drugih mirisa. Vrlo je bitno obratiti pozornost na stanište gdje je gljiva rasla, u blizini koje vrste drveća, na kakvom tipu tla, kolika je osunčanost staništa, koliko je vlage… Tek nakon ispitivanja tih i nekih drugih identifikacijskih momenata možemo odrediti vrstu gljive – pojašnjava.

Kaže da se prema gljivama i prirodnim staništima na kojima rastu trebamo se odnositi savjesno i s poštovanjem.

– Gljive koje ne poznajemo ostavljamo na miru, ne ‘šutiramo’ ih nogom kao što to, primjerice, čine neki pojedinci. Čak i da su one otrovnice to ne smijemo činiti, jer svaka gljiva ima svoju svrhu, svoj životni ciklus koji nemamo pravo oskvrnuti tim barbarskim činom. Gljivama se treba diviti, vizualno uživati u njihovim neobičnim pojavama, oblicima, raznolikim bojama, uživati u bogatstvu okusa i aroma koje nam pružaju. Ne treba sakupljati gljive koje nećemo koristiti za jelo, odnosno koje ćemo baciti, a uvijek treba ubrati onoliko koliko nam je dovoljno za osobnu upotrebu, ostaviti barem trećinu plodišta gljiva na staništu te biti umjeren i uviđavan u sakupljanju gljiva – kaže ovaj zaljubljenik u gljive.

Početniku se preporuča da u berbu krene s nekim iskusnim poznavateljem gljiva te da nabavi adekvatnu literaturu koja je dostupna na hrvatskom jeziku od hrvatskih autora.

– Ako se želi dublje i temeljitije pristupiti proučavanju gljiva tada je ipak potrebna strana literatura koje ima napretek. Danas je vrlo korisno što se možemo koristiti i renomiranim mrežnim stranicama o gljivama kojih na internetu ne manjka. Također, postoje i brojne Facebook grupe specijalizirane za problematiku o gljivama na kojima su vrhunski poznavatelji koji će pomoći u determinaciji gljiva. U tu svrhu je potrebno napraviti kvalitetne i detaljne fotografije gljiva na njihovim staništima i fotografijom prikazati sve dijelove gljive (klobuk, stručak, trusište), presjek, mijenjanje boje, više primjeraka različitih faza rasta i slično – govori Danijel.

Primjerice, ako se pronađe jedna gljiva na istoj lokaciji, pronaći će se i njezin rođak…

– Gljive najčešće rastu skupno, zato ako pronađemo jedan primjerak gljive, trebamo tražiti okolo i vjerojatno ćemo ih pronaći još. Naravno, rjeđe mogu biti i usamljeni primjerci. Ovisno o vrsti gljive, neke možemo pronaći i na desetke i stotine primjeraka na jednom staništu, kao na primjer šampinjone, puze, mrke trubače, velike gnojištarke – kazuje.

Pri ubiranju gljive važno ih je dobro očistiti od zemlje i lišća da ne budu prljave.

– Gljivu ubiremo tako da je lagano zaokrenemo za 360 stupnjeva i pažljivo izvadimo iz zemlje, a nastalu rupu zatrpamo lišćem i zemljom – savjetuje i dodaje da za branje gljiva valja podići godišnju dozvolu u Hrvatskim šumama na svoje ime i prezime, koja je besplatna. Valja se i prikladno odjenuti…

– Preporučuju se svjetlije hlače tako da vidimo krpelje. Ne pamučne, jer se za njih krpelji lako uhvate, najbolje su planinarske glatke hlače ili traperice. Dugačke rukave ako ima puno komaraca da nas čim manje grizu i slično. U berbu ponijeti gljivarski nožić za čišćenje gljiva i košaru za sakupljanje. Možemo ih ubirati i u platnene vrećice, a plastične nisu pogodne za sakupljanje – napominje.

Kaže da očišćene gljive mogu tri dana stajati u frižideru, no najbolje ih je pripremiti neposredno poslije berbe, dakle svježe, ili ih konzervirati sušenjem, kiseljenjem ili stavljanjem u duboko zamrzavanje.

Gljive su posebno carstvo, nisu ni biljke ni životinje iako imaju neke njihove osobine.

–  Ono što mi zovemo gljivom, zapravo je samo plodište, dok se ‘prava’ gljiva (kao organizam) nalazi u tlu ili nekom supstratu u vidu hifa micelija. Kad bismo napravili usporedbu s biljnim svijetom, plodište neke gljive odgovaralo bi plodu jabuke, a stablo jabuke odgovaralo bi miceliju gljive u tlu – zaključio je naš vrhunski poznavatelj gljiva.

Nastavnik Danijel Balaško u Osnovnoj školi Antun Nemčić Gostovinski vodi gljivarsku skupinu te zajedno s učenicima tradicionalno priređuje jesensku izložbu gljiva. Otkrio nam je kako će se izložba ove godine održati u drugoj polovici listopada ili početkom studenog za Dan grada Koprivnice.

epodravinah/press