Portal 072info

Deset najvećih zabluda o vaspitanju i šta možemo da uradimo bolje

“Pojedi sve iz tanjira!“ – “Dok god živiš pod mojim krovom…“ – “Kompjuteri su opasni.“ – “Samo je uspjeh važan!“ Služe li se roditelji još uvijek ovim izrekama? Nažalost, da! I danas su mnoga djeca prinuđena da slušaju ove pridike iako je dokazano da ni na koji način ne pomažu u vaspitanju.

To su one vaspitne zablude koje se nesvesno prenose s generacije na generaciju. Zato ni najsavremeniji roditelji ne mogu lako da ih se otarase. Cilj ovog priručnika je da vam pomogne da osvestite te duboko ukorenjene zablude o vaspitanju.

Da li je tačno: mala djeca, mala briga?

Djeca ne postaju psihički i fizički zdrave odrasle osobe sama od sebe. Vrijeme djetinjstva je rezultat bioloških i kulturnih procesa selekcije u istoriji čovečanstva. Ako vašu bebu ostavite u nepoznatoj sredini i udaljite se, ona će početi da plače. Zašto? (…) Osjeća se ispušteno, kao u slobodnom padu. Njoj će trajna udaljenost značiti smrt. Ko će je podojiti? Ko će je utopliti? Ko će je okupati? Ko je štiti? Bebin plač je signal i opomena onima koji brinu o njoj da je ne ostavljaju samu. (…) S bebinog stanovišta, personal koji o njoj brine, a na čiji sastav i kvalitet ona uopšte nema uticaja, mora da bude prisutan uvijek i za sve. Ko se tu sada ne bi zabrinuo u najvećoj mogućoj mjeri? Prvi zadatak onih koji se staraju o vaspitanju sastoji se u tome da dijete oslobode svih tih briga. Da ih preuzmu na sebe. I da ih, u najpovoljnijem slučaju, ne osjećaju kao teret, nego kao ljubav. Zato su mala dijeca uvijek velika briga.

Što je dijete starije, roditeljske brige postaju manje. Mnoga pitanja su već riješena, ovako ili onako. Kako se povećava detetova samostalnost, tako nestaju njegove brige, a raste povjerenje i radoznalost. Zato već od početka provodite što je moguće više vremena s vašom bebom. Obezbijedite joj pri tome tjelesni kontakt i bliskost. Najbolje je da je uvijek uz vas, kuda god da krenete. Vaša pouzdana fizička prisutnost, vrijeme i mir koji pružate vašem detetu najvažniji su osnovni uslovi za uspješan i zdrav razvoj njegove ličnosti. Jedino kroz takvo uspostavljanje veze vi nudite i neophodne pretpostavke za razvoj dovoljnog prapoverenja kod njega. Prapoverenje je osnova za razvijanje sposobnosti da se uopšte ima povjerenja, a to je, opet, najvažnije za valjanu socijalnu kompetenciju u vrijeme uzrasta za jaslice i dečji vrtić. Razmislite dvaput, na miru, zašto vam je potrebno da vodite dijete u igraonicu da puzi s drugom djecom. Ako kao majka ili otac tražite kontakt s roditeljima djece tog uzrasta, onda se posećujte. Naravno, sa djecom. Ali „socijalni hepeninzi“ na stolu za povijanje ili u „igraonici“ malo će koristiti vašoj djeci. Djeca mlađa od dvije ili tri godine ne formiraju socijalne grupe. Ona za tako nešto još nisu sposobna. Bebama nisu potrebne druge bebe! Bebama su potrebni roditelji. U toj fazi u nastavnom planu vaše bebe ili malog djeteta jeste razvijanje emocionalnosti, razvijanje čitavog njegovog svijeta osjećanja. A to dijete uči u bliskom kontaktu sa odraslom osobom koja joj je najvažnija i s kojom uspostavlja odnos, te s onim ko je zadužen za vaspitavanje, prije svega s roditeljima.

Igra je neophodna za svaki uspješan razvoj. Za djecu je igra glavni zadatak. U slobodnoj igri, bez prinude, koju prati dečja bezgranična mašta, ona razvijaju najvrednije strukture svoje ličnosti.
Roditelji najviše treba da brinu o detetu između njegove nulte i treće godine. Poslijetoga, ta briga je znatno manja. Između treće i šeste godine u nastavnom planu razvoja ličnosti stoji: „socijalna kompetencija“. Najbolja učionica, najbolji ambijent za to jeste porodica, i to takva u kojoj je zastupljeno više generacija, dakle mama i tata, baka i deka, braća i sestre različitih uzrasta. Sada je potrebno više prostora za razvoj važnih, ključnih kompetencija „socijalnog ponašanja“. Takvi prostori mogu da budu dečji vrtići, ako su dobro organizovani. U vrtiću djeca dolaze u kontakt s vršnjacima iz različitih slojeva, etničkih grupa, sa djecom različitih telesnih i psihičkih sposobnosti. To su vrijedni i neponovljivi trenuci i iskustva, u kojima roditelji samo smetaju. Djeci je sada, da bi otkrila svijet, potrebna veća sloboda i više neorganizovanog vremena. Ona treba da otkrivaju svijet kroz igru. Otuda roditelji, kad su u pitanju vaspitanje i staranje, treba prije svega da vode računa o kvalitetu aktivnosti van uskog porodičnog kruga.

Zato će kasnije, u školi, roditelji voditi više računa o kvalitetu školskih struktura i njihove ponude, kao i učitelja. Ali, molimo vas, ne radite domaće zadatke. Njih bi moralo da savlada samo dijete. Tamo gdje roditelji moraju intenzivno da se bave domaćim zadacima svoje djece, ne valja škola. I učenik je još uvijek dijete. Barem do puberteta. A to se lako previđa. S razlogom se govori o školskom detetu. Pored škole, koja svakako ne sme da okupira čitav dan, djeci je i dalje potrebno slobodno i bezbrižno vrijeme za igru. I vrijeme za kretanje i sport, za opuštanje i percepciju vanškolske kulturne ponude. Vrijeme u školi je samo dio djetinjstva. To je vrijeme u kome dečja ličnost stiče „fini šlif“. Škola nije samo obrazovanje, niti dio svijeta rada. U tom periodu, pored brige o školskom obrazovanju, roditelji se i dalje posvećuju vanškolskom i porodičnom razvoju djece. Najkasnije s pubertetom djeteta, roditelji se oslobađaju svih briga. Njihov vaspitački nalog je prestao da važi. Dijete je sada u biološkom smislu odraslo, premda je to povremeno zahtevalo veliki napor. (…)

Mnogi roditelji se neće složiti s nama. Kažu da s odrastanjem djeteta brige postaju vijeće. Taman se dijete sopstvenim mišićima uspravilo (pridržavajući se za zavesu u dnevnoj sobi) i pokušava, doduše dosta klimavo, da stoji na rođenim nogama i da trčkara, da se otvori i da osvaja svijet (kakav trenutak!), kad evo kako se opet oko mame i tate šunja briga da dijete lako može da padne i da se povredi. Bez sekiranja, sigurno će pasti i boleće ga. Možda će se uplašiti kada se iznenada nađe na podu. Ne ide uvijek onako kako vi očekujete. Pa šta onda? Pokušaj, i greška. Sećate li se? Sve je to dio igre. A igru nemojte da kvarite. Nemojte vašem detetu koje hoda da zabranjujete da padne. Prije pripazite da ne padne isuviše meko. Naravno, pobrinite se da, kad padne, prođe što jeftinije. Da stepenice i prozori budu bezbedni, da nema oštrih i špicastih predmeta, niti onih s oštrim ivicama u uskim prolazima, na koje dijete može da padne. Nikako ne pokušavajte da tapacirate svijet vašeg djeteta. Nemojte da pričate bajke vašem detetu. Takav svijet ne postoji. Mnogo su važnije vaša uteha i vaša blizina. Vi obezbjeđujete povjerenje i sigurnost. I hrabrost takođe, da pokušava uvijek ispočetka. Pokušajte da na njegove korake, ne samo one prve, gledate kao na najavu i početak rastanka. Ne sprečavajte vaše dijete da utrči u svijet tako što ćete ga čvrsto držati i čuvati da ne padne. Prihvatite vašu ulogu da budete detetov pratilac na putu u život u kome se ono samo opredeljuje, život u kome je slobodno i čak srećno. Jer svakako ne želite da dijete učeći da hoda ima iste brige kao i vi. Da se i ono svaki čas pita: „Šta ću ako opet padnem?“

Podijelite članak