Dino Bešlić: Svjestan sam veličine svoga oca, sada sam siroče. Vrijeme ne liječi

Halidov sin prvi put nakon njegove smrti otvoreno govori o čovjeku kojeg je izgubio, govori ne samo o ocu, nego i o prijatelju i osloncu, ali i o boli koja je postala još veća kada je, samo osam mjeseci kasnije, ostao i bez majke Sejde

Sutra će se navršiti godina otkako je otišao Halid Bešlić. Godina otkako je Bosna ostala bez jednog od svojih najvećih glasova, ali i bez čovjeka kojeg su mnogi pamtili prije svega po dobroti, jednostavnosti i ljudskosti.

Za publiku je bio Halid Bešlić. Za generacije koje su odrastale uz njegove pjesme bio je velikan. Za kolege prijatelj i oslonac. Za hiljade ljudi čovjek kojem su vjerovali i kojeg su osjećali kao nekoga svog.

Za Dinu Bešlića bio je tata.

A onda je u samo nekoliko mjeseci ostao bez oba roditelja. Halid je preminuo 7. oktobra 2025. godine, a njegova supruga Sejda, Dinina majka, samo nepunih osam mjeseci kasnije, 1. juna 2026. godine.

Danas, kada govori o ocu, Dino ne govori samo o velikom umjetniku. Govori o roditelju, prijatelju, saradniku, dedi svoje djece i čovjeku čiji je život ostavio odgovornost koju sada nosi on.

U razgovoru za Oslobodjenje.ba, u jednom od rijetkih medijskih istupa, Dino Bešlić govorio je o godini bez oca, o ogromnom ponosu zbog svega što su ljudi učinili za Halida, o boli zbog gubitka oba roditelja, ali i o rečenici koju mu je otac ostavio kao životnu lekciju.

Unuci mogu sve

– Izgubio sam i prijatelja i oca i, kako bih rekao, sve što čovjek može biti u jednom takvom odnosu. Izgubio sam roditelja, prijatelja, saradnika na kraju krajeva. A vrijeme ne liječi rane. Ne ovakve. Samo čovjek to potisne u stranu, malo-pomalo. Jednostavno, imaš i svoju porodicu i sve, gledaš da ne prenosiš na njih tu tugu. Ali da vrijeme liječi rane… Ja to ne vidim tako, kazao je Bešlić.

Potpisnica ovih redova imala je čast da poznaje Halida Bešlića i da više puta sjedi za istim stolom kao on. Uvijek ljubazan, duhovit, odmjeren. I priča niti jednom nije mogla proći bez spominjanja porodice, posebno unuka, sina i kćerke Dine Bešlića.

– Bio je njihov dedo, deda i kod njega su mogli sve. Mogli su ga okretati oko prsta. Kod njega je sve moglo i moralo, bez obzira što sam se ja nekada ljutio što to radi. Uvijek je govorio: “Sa mnom mogu kako hoće.” I jeste, tako je bilo. Sada je to na meni, jer su se oni navikli na dedu, a sada sam ja morao to dobrim dijelom zamijeniti. Nekada nevoljko, kroz smijeh je kazao.

Potom se osvrnuo na veličanstven oproštaj kojim je Halid ispraćen sa ovog svijeta. 

– Ja sam svjestan veličine moga oca. Mislim, vi kad sa strane gledate to i šta se sve dešavalo, ja sam to gledao kroz čitav njegov život. Pogotovo posljednjih 30 godina. Znao sam ja da je to tako, ali u toj količini, baš u tolikoj količini, nisam smatrao da će biti tako. Naravno, veliki je to ponos. Tu nema rasprave. Ljudi su ga ispoštovali na najbolji mogući način. Nemam riječi za to. Za mene je to veliki, veliki ponos, ali i velika odgovornost da se čuvaju njegov lik i djelo. I obraz, na kraju krajeva. To je ujedno i ogroman teret koji držim na leđima, a opet morate računati na sve te stvari, da to bude kako treba. Imam običaj da kažem da ništa ne radim što on ne bi, ne bih nikada uradio ništa drugačije jer sam znao njegovo mišljenje o svemu. Zakočim i kažem: “Eh, dobro, ja ću raditi tako kako bi tata to uradio.” Uvijek razmišljam kako bi on htio nešto da se uradi i tako uradim. Nikako drugačije. Nekad bih možda i volio, ali jednostavo ne želim ni da uradim nešto za šta znam da on ne bi uradio tako, istakao je Bešlić.

Halid nije kalkulisao život

Naglasio je kako je njegov otac uvijek govorio iskreno i onako kako se u datom trenutku osjećao.

– Nije kalkulisao život nikad. Nikad!, rekao je Bešlić.

Nakon skoro osam mjeseci od smrti Halida, Dino je izgubio i majku Sejdu. Glas zadrhti samo pri pomisli.

– Znate, kada imate dva roditelja… Svjesni ste da čovjek mora otići na onaj svijet. Jedno ode, pa imate drugo s kojim možete tugovati zajedno. Kada imate dva roditelja koji su smrtno bolesni, a vi znate da ne možete to popraviti… E, to je jako teško. To je teško. I to svako ko zna takav gubitak razumije. Jedan takav gubitak je težak, a ne dva. To te slomi.

Imam ja sve, i Belmina-Kana i Lamiju (djeca, op.a.), suprugu… Oni su tu i volim ih najviše na svijetu. Ali se osjećam kao siroče. Nemam ni mame ni tate. Ni brata ni sestre, jedinac sam. Oboje mi fale. To te razvali, uništi te. Ali to je tako, šta da radim, na rubu suza nam je kazao Dino Bešlić.

Sa suprugom i djecom život je izgradio u Njemačkoj. Ali želja mu je da se nekada u budućnosti vrati u svoju Bosnu i Hercegovinu.

– Djeca idu u školu. Vidjet ćemo šta vrijeme donosi. Volio bih da se vratim u svoju zemlju i mislim da će to biti tako. Ne znam hoće li to baš biti ubrzo, iskreno je poručio.

Na kraju razgovora za Oslobodjenje.ba naglasio je kako uvijek gleda da ispoštuje sve ono što je njegov otac bio, što, ustvari, jeste i danas. 

– “Budi pošten, korektan, ne obećaj puno ljudima i ne radi ono što ne možeš ispuniti, jer sve što obećaš moraš i da uradiš, pa makar na svoju štetu”. To je rečenica moga tate koja će uvijek ostati i to će uvijek biti u mojoj glavi, istakao je Dino Bešlić.

oslobođenje