Dio kazandžija smatra da je esnaf u izumiranju, drugi ipak optimisitičniji

Kazandžijski zanat, dio esnafa kojem pripadaju kalajdžije, u Sarajevu prvi put spomenute 1489. godine, prepoznatljiva je odlika Baščaršije. Jedna od njenih ulica nosi ime po tim zanatlijama, a odvajkad je zvuk kuckanja čekića tokom majstorog rada odzvanjao ulicama starog grada dajući mu šarm znan kroz historiju. Danas je situacija drugačija, tih je zvukova sve manje te dio kazandžija smatra da je njihov esnaf u izumiranju, dok su drugi ipak optimisitičniji kada je riječ o njihovoj budućnosti.

Da su u velikoj krizi, možda i pred nestankom, smatra jedan od najstarijih sarajevskih kazandžija Ismet Huseinović.

Tvrdi da ta sarajevska ulica – Kazandžijska, stara skoro pola stoljeća, nikada nije promijenila ime ni namjenu, ali jeste jedno – a to je da djevojke više ne idu s ibrikom na vodu, da se niko ne kupa vodom iz kazana i ne kuha u tendžeri.

Huseinović kaže da postoje dvije opcije kako kazandžijska ulica ne bi doživjela sudbinu više od 70 esnafa koji su nestali tokom vremena.

– Jedna opcija je da nas zaštite kako treba, a drugi je da nam promijene namjenu, mada niko od nas to ne želi – kazao je.

Iako su jednim dijelom zaštićeni u smislu da u Kazandžijskoj ulici ne smije biti nijedna druga radnja koja se ne bavi tim zanatom, Huseinović kaže da je potrebno osigurati fond za zaštitu Baščaršije.

Druga opcija koju niko ne želi, tvrdi Huseinović, je da se ulici promijeni namjena, jer ne mogu živjeti od prodaje kazandžijskih rukotvorina. Kaže da je nekada bilo 27 kazandžijskih radnji u Sarajevu, a da se sada esnaf proširio na više od 100 članova, od Ilidže do Baščaršije i da svi prodaju isto.

– Želimo samo da možemo prodati ono što napravimo svojim rukama i ništa više. Ovo više ne može opstati, jer nam naređuju da nešto pravimo što ne možemo prodati – kazao je.

Za vrijeme pandemije Huseinović kaže da je bio primoran zatvoriti radnju godinu i po.

Situacija je slična i kod kazandžije hadži Mirsada Brkanića, čija je porodica više od stoljeća ugradila svoje znanje i vješte ruke u taj zanat. Prodaja mu je, kaže, u 2020. godini u odnosu na prethodnu opala za 70 posto, ali da se situacija poboljšava.

Međutim on tvrdi da su kazandžije, za razliku od ostalih tradicionalnih sarajevskih zanatlija dobro zarađivale.

– Naše porodice baštine ove radnje i po 150 godina, nešto smo ostavili i za crnih dana da trošimo. Mnogi su odmah počeli davati otkaze, ali kod mene to nije bio slučaj. Nikom nismo dali otkaz i nismo smanjivali plaće, što znači da je ipak bio neki dotok novca – istakao je Brkanić.

Ipak, zamjerke upućuje kantonalnim i federalnim institucijama za koje kaže da trebaju ravnomjerno raspoređivati novac za pomoć privrednicama.

– Uvijek se ‘prsimo’ da je kazandžiluk od vitalnog značaja za Baščaršiju, ostvarivali smo dobre prihode i ne trebaju nam odmah dati pomoć, ali nam i ne trebaju obećavati – zaključio je Brkanić.

Obojica se u jednom slažu, a to je da su znanja i vještine tog esnafa prenijeli svojim sinovima, koji će se nastaviti baviti tim zanatom u budućnosti. Iako ima želje, ostaje pitanje da li će imati kome kalajisati.