Screenshot 3 2
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: Lifestyle / Zabava
Kurbani 2021

O mentalnom zdravlju tokom pandemije koronavirusa razgovarali smo s direktorom Psihijatrijske bolnice Kantona Sarajevo prim. dr. Dževadom Begićem. Ova zdravstvena ustanova, poznatija kao bolnica Jagomir, ima višedecenijsko iskustvo u liječenju psihičkih oboljenja.

Bolnica je osnovana 1947. godine i predstavlja se kao zdravstvena ustanova za koju su radili brojni istaknuti psihijatri. Zbrinjava punoljetne osobe na tri bolnička odjeljenja. Kao i druge zdravstvene ustanove, morala je promijeniti organizaciju rada tokom pandemije.

Ako je suditi po vrlo malom broju zaraženih pacijenata s blagim simptomima, promjena organizacije je bila učinkovita. Doktor Begić je u intervjuu za Klix.ba ukazao na to da je promjena značila i formiranje izolatorija za zaražene, zakazivanje specijalističko konsultativnih pregleda i pravovremeno testiranje.

Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo, Bolnica Jagomir (Foto: I. Š./Klix.ba)
Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo, Bolnica Jagomir (Foto: I. Š./Klix.ba)

Govorio je o tome kako je pandemija utjecala na pacijenta, a što se odnosi i na uskraćivanje posjeta članova porodice i drugih njima bliskih osoba.

Pitali smo ga zašto se morala desiti pandemija da bi se aktuelizirala važnost mentalnog zdravlja te da li se tokom pandemije povećao broj onih koji traže pomoć ove bolnice. Osvrnuo se na utjecaj ove krize na psihičko stanje djece i tinejdžera.

Komentarisao je stereotipe prema osobama koje imaju ova oboljenja.

Tema razgovora bila je kakve će biti i koliko dugo će se osjetiti posljedice pandemije koronavirusa po mentalno zdravlje.

Doktor Begić je imao savjete kako održati mentalno zdravlje tokom pandemije i onima koji zbog stereotipa strahuju da zatraže pomoć psihologa i/ili psihijatra.

U uvodu razgovora ste naglasili da posjete pacijentima nisu moguće. Kako je ovo, ali i pandemija u cijelosti utjecala na pacijente?

To ne znači da su im zabranjeni kontakti. Onima koji duže borave ovdje smo omogućili videopozive, a onima koji su kraće ovdje su omogućeni telefonski pozivi. U prosjeku pacijenti ovdje borave mjesec. Moguće je da razgovaraju više puta tokom dana. Nikome nije lako zbog toga što nema kontakt, ali je dopušteno da se pacijentima šalju neke stvari zapakovane tako da se mogu dezinfikovati.

Prostor Bolnice Jagomir dodatno prilagođen osobama s invaliditetom (Foto: I. Š./Klix.ba)
Prostor Bolnice Jagomir dodatno prilagođen osobama s invaliditetom (Foto: I. Š./Klix.ba)

Mi smo ustanova koja radi po standardima Agencije za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu (AKAZ). Orijentirani smo prema pacijentu, ali prije svega u ljudskom smislu nastojimo izaći ususret razumijevajući potrebe pacijenata.

Da li je zaraza koronavirusom dodatno pogoršala psihičko stanje nekih od pacijenata koji su bili zaraženi?

Nije, a vjerovatno zbog toga što su se dobro fizički osjećali tokom zaraze i nisu imali teže simptome. Na naše iznenađenje, dobro su prihvatili tu činjenicu. Nije bilo pogoršanja u odnosu na prethodno psihičko stanje. Pretpostavljam da su se osjećali sigurno jer su imali potrebno liječenje.

Psihička oboljenja su tabu tema u Bosni i Hercegovini zbog stereotipa prema osobama koje ih imaju. Zašto nam se morala desiti pandemija da bismo obratili pažnju na ovaj problem?

Nažalost, ukorijenjena je stigmatizacija psihijatrijskih pacijenata. Ne vjerujem da se sada promijenilo stanje u pozitivnom smislu, u smislu antistigmatizacije.

Kada se govori o ovim oboljenjima tokom pandemije, govori se uopćeno kako pandemija utječe na mentalno zdravlje. Ne vjerujem da će se time znatno promijeniti odnos. Potrebne su korjenite društvene promjene. Sumnjam da se stanje promijenilo.

Stigmatizaciju ne vrši samo većina ljudi, nego to rade i pojedini zdravstveni radnici. Kada pacijent dođe kod ljekara somatske medicine, on se drugačije dožviljava. Često postoji nerazumijevanje takvih pacijenata.

Pogotovo kod nas je sramota reći da neko ima psihičkih problema. Ljudi se u kranjoj nuždi obrate ljekaru i to nakon što su probali različite alternativne načine. To se dešava nakon što shvate da problem ometa njihovo svakodnevno funkcionisanje.

Kod psihotičnih pacijenata je stvar po prirodi malo drugačija. Oni nemaju uvida u svoje stanje i liječenje, onda se to dešava uz nagovor srodnika ili tek onda kada se desi neki problem, a nakon npr. asistencije policije ili Hitne pomoći.

Da li se tokom pandemije povećao broj osoba koje traže pomoć Psihijatrijske bolnice Jagomir?

Po brojkama, statistici, nije se povećao priliv pacijenata na hospitalizaciji. Teško je reći koliko bi njih došlo na ambulantni pregled, jer je trenutno ograničen broj kontrola tokom dana na 10-15. Mislim da to nije glavni razlog nepovećanja broja pacijenata, već što ljudi imaju strah od bolnica, ustanova u kojima boravi više ljudi ili da će se možda prije zaraziti u bolnici, nego kod kuće.

Prim. dr. Dževad Begić, direktor Bolnice Jagomir (Foto: I. Š./Klix.ba)
Prim. dr. Dževad Begić, direktor Bolnice Jagomir (Foto: I. Š./Klix.ba)

Ili možda postoje problemi koji se rješavaju primarnom zdravstvenom zaštitom. Ljudi odlaze u centre za mentalno zdravlje. Dakle, to je strah od budućnosti, a to su realni strahovi svakog čovjeka koji nema psihičkih problema. To može dovesti do depresivnog raspoloženja, a koje ne traje tako dugo kao kod pacijenata.

Vjerujem da se dosta takvih problema rješava u samom domu.

Koliko je dobro tako reagovati – pokušati to riješiti sa samim sobom ili s nekom bliskom osobom, a ne tražiti ljekarsku pomoć?

Sve zavisi o stepenu psihičkog poremećaja. Nekad podrška najbližih dobro dođe, a ona je zapravo ključna za savladavanje problema. Ali, ako je već riječ o psihičkim bolesnicima ili kada dolazi do značajnijeg pogoršanja, onda takva reakcija i nije dobra. Naravno da tada treba tražiti stručnu pomoć.

I prije pandemije su se ljudi iz spomenutih razloga teško odlučivali da potraže psihijatrijsku pomoć. Strahuju od stigme i zbog toga pokušavaju riješiti problem na drugi način.

Da li postoji kritična tačka kada osoba može zaključiti da joj je potrebna stručna pomoć?

Dijagnostički kriteriji priznatih klasifikacija psihijatrijskih poremećaja uključuju poremećaj socijalnog i radnog funkcionisanja. U principu, osoba i ne mora uvijek biti svjesna težine problema, ali kada ona ili njen srodnik primijeti da joj se ponašanje znatno promijenilo, da su ljudski i socijalni odnosi narušeni, da ne može funkcionisati ni u kućnim okolnostima, to je sigurno pokazatelj da treba tražiti stručnu pomoć.

Vrlo često se tvrdi da je mentalno zdravlje djece i tinejdžera najugroženije tokom pandemije zbog toga što im je uskraćena socijalizacija s vršnjacima, a to im je najpotrebnije. Da li se povećao broj djece i tinejdžera koji traže vašu pomoć?

Prema našem Statutu liječimo samo punoljetne osobe, ali imamo znatan priliv vrlo mladih osoba u dobi od 18 do 20 godina. Njihov udio u ukupnom broju pacijenata se znatno povećao.

Njihova socijalizacija je bila ugrožena i prije pandemije zbog načina života, a tu prije svega mislim na virtuelnu komunikaciju i pogrešna usmjerenja u socijalizaciji. Sada je to samo još izraženije.

Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo, Bolnica Jagomir (Foto: D. S./Klix.ba)
Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo, Bolnica Jagomir (Foto: D. S./Klix.ba)

Veliki utjecaj ima i zloupotreba psihoaktivnih supstanci. Da li se to dešava zbog pokušaja identifikacije s vršnjačkom grupom, da li je to zbog pokušaja liječenja da bi riješili problem ili da bi povećali samopouzdanje? Međutim, to se kasnije otme kontroli.

Uzimanje psihoaktivnih supstanci može biti demaskirajući faktor razvoja psihoze koja bi se moguće pojavila kasnije u životu. Trenutno na odjeljenju imamo nekoliko vrlo mladih osoba.

Kada se sagleda opća slika, koje su najčešće dijagnoze kod pacijenata?

Najučestalije su psihoze, a to su shizofrenija, shizoafektivni poremećaj, prve epizode psihoze koje se klasificiraju kao akutni prolazni psihotični poremećaj, jer se ne zna kako će se klinička slika razvijati u budućnosti. Najveći broj pacijenata ima te dijagnoze.

Vrlo je česta hospitalizacija pacijenata i s depresivnim poremećajima, s endogenom ili reaktivnom depresijom na neku situaciju, uglavnom je to teška ekonomska situacija. Postoji i dosta pacijenata zbog zloupotrebe psihoaktivnih supstanci. Za njih postoji posebna ustanova, ali u slučaju težeg pogoršanja ili psihijatrijskog komorbiditeta, mi ih hospitaliziramo.

Kod starijih osoba su učestali psihički poremećaji na organskoj osnovi i imamo manji broj pacijenata s demencijom.

U Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) su konstatovali da će pandemija imati teže posljedice po mentalno zdravlje nego Drugi svjetski rat. Smatrate li da će to zaista biti tako?

Ne mogu reći da će biti takve posljedice, kao što su bile poslije Drugog svjetskog rata ili posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Posljedice pandemije se još ne mogu sagledati i one još uvijek nisu potpuno izražene jer pandemija traje. Dok se čovjek bori, simptomi su potisnuti ili sputani.

Tek kada se ovo završi, onda će biti poznate razmjere, utjecaj pandemije na pishičko zdravlje. Teško je reći kojih će to razmjera biti, ali će posljedice sigurno postojati. Što duže traje, onda je to teže za ukupno zdravlje.

Po čemu je ova kriza drugačija od ostalih u kontekstu njenog utjecaja na mentalno zdravlje?

Ova kriza je svima nama jedna velika nepoznanica i iznenađenje. Ne znate kako će utjecati. Na početku pandemije su bili ugroženi stariji ljudi, a odjednom u posljednjem pandemijskom valu umiru mlade osobe. Čim imate mnogo nepoznanica, veći su strah i neizvjesnost.

Istina je da ovo sve predugo traje. Sjetit ćete se da se u martu prošle godine govorilo da će trajati nekoliko mjeseci, ali to se nije desilo. Ali imamo dokaz u Izraelu i Velikoj Britaniji da se stanje popravlja masovnom vakcinacijom.

Građanima je svaki savjet za očuvanje zdravlja dobrodošao. Šta im vi savjetujete, kako da sačuvaju svoje psihičko zdravlje?

Treba vjerovati da će ova pandemija proći, da provode vrijeme u krugu porodice i drugih bliskih ljudi, da imaju njihovu podršku i da često ne slušaju ove alarmantne informacije. Treba biti informisan, ali život ne treba svesti na to. Puno je informacija i mnoge od njih su zbunjujuće. U takvim okolnostima čovjek ne može biti smiren.

Prim. dr. Dževad Begić, direktor Bolnice Jagomir (Foto: I. Š./Klix.ba)
Prim. dr. Dževad Begić, direktor Bolnice Jagomir (Foto: I. Š./Klix.ba)

Potrebno je prošetati u prirodnom okruženju, gdje nema većeg broja ljudi. Ipak, ne treba potcjenjivati pandemiju, ni nakon vakcinacije, jer sam se ja zarazio 12. dan nakon vakcinacije, ali sam imao blaže simptome.

Još uvijek imamo pojedinaca koji ne vjeruju u pandemiju, ali zaista situacija nije za potcijeniti.

Navodi se da su teorije zavjera o pandemiji jedna vrsta psihičke reakcije na pandemiju, odnosno na krizu kao takvu. Ljude osuđuju zbog toga. Kako treba postupati prema takvim ljudima?

Svako ima pravo na svoje mišljenje, ali je važno kazati svoje mišljenje. Da li je teorija zavjere ili nije, sigurno je da trpimo posljedice. Šta je uzrok ove krize, teško je istražiti. U ovakvim situacijama uvijek postoji mogućnost spekulacija.

Najbolje je ne raspravljati o tome jer se ne zna puno o tome kako je došlo do svega ovoga. Teorije zavjera su vijek postojale i pojedinci koji su skloni njima su u manjini. Rasprava o tome zaista nema učinka, već može biti samo uznemirujuća.

Šta savjetujete građanima koji su svjesni da imaju psihičke poteškoće, ali strahuju da traže pomoć od stručnih osoba zbog mogućnosti stigmatizacije, stereotipa i predrasuda?

Neka zatraže stručnu pomoć i neka to urade na nivou primarne zdravstvene zaštite razgovorom s ljekarom. Možda će ljekar to pokušati ambulantno riješiti, a ako ljekar procijeni da je hospitalizacija jedini mogući način, onda neka ne bježe od toga.

Predrasude postoje i prema ovoj ustanovi, ali ko nije bio, ne može se uvjeriti o kakvoj je ustanovi riječ. Vidjeli ste da nema nikakvih rešetki na prozorima. Ovo nije ustanova od prije rata, već imamo moderan pristup kojim su pacijenti zadovoljni.

Ako je potrebno da iznova traže našu pomoć, oni to i učine jer znaju kakav odnos imamo prema njima. Ne treba bježati od psihičkih problema. U zapadnim državama je sasvim normalno otići kod psihologa ili psihijatra te njima reći možda i više nego nekom iz porodice.

Nema ništa strašno i reagovati na vrijeme – ne dopustiti da problem uzme maha. U protivnom je tretman duži i komplikovaniji.