Divan mladić i hladnokrvni ubica

Dževad Korman, direktor Uprave policije Tuzlanskog kantona, dan nakon što je policajac Elvis Ćustendil ubio Amru Kahrimanović, na konferenciji za medije izjavio je da je ubica bio ranije disciplinski kažnjavan. No, i pored toga, kako je naveo, bio je policijski službenik već 30 godina, napredovao je, pa čak stigao i do zamjenika komandira. Bio je, kako je rekao, kulturan i pristojan i njegove kolege su “slijegale ramenima“ na to kako je baš on, takav, mogao hladnokrvno ubiti Amru i ispaliti cijeli šaržer u nju.

Podsjeti me ovo na slučaj od prije nekoliko godina kada su u Sarajevu uhapšeni zloglasni kriminalci i ubice Marko Gojčević i Čaba Der. Dok su pripremali još jednu likvidaciju u Sarajevu, živjeli su u unajmljenom stanu na Dobrinji. Rođaci vlasnice stana, koja živi u inozemstvu, nisu znali kome izdaju stan: „Izgledali su kao pristojni momci, pojma nemamo.“ Kada se kordon policije pojavio u zgradi na Dobrinji gdje su živjeli neko vrijeme, komšije, mahom stariji ljudi, navikli na tihi život u ovom sarajevskom naselju, bili su začuđeni. „A, ko bi rekao, bili su to divni momci. Uvijek su se uljudno javili i rekli ’Dobar dan’.” Hladnokrvne ubice!

Niti su oni, dobrinjski penzioneri koji su život proveli u mirnoj dobrinjskoj ulici, prepoznali zloglasne ubice od kojih je strahovala Evropa, niti su kolege policajci prepoznali psihopatu u svojim redovima, a sve to, uz niz drugih zločina koji su potresli našu zemlju u posljednje vrijeme, dovodi do toga da ne postoje riječi koje mogu objasniti ovu bezdušnost, zlo i mržnju kojima smo okruženi u našem društvu.

I uvijek se pronalaze neki krivci, u velikoj mjeri mediji i njihovo izvještavanje. No, postavlja se pitanje koliko smo mi kao društvo, pojedinačno svi u njemu, prestali biti korektiv za razne ludosti koje nam se dešavaju. Koliko smo bezlični, koliko smo nezainteresirani da se naš glas čuje, koliko više ni ne osluškujemo niti pokušavamo shvatiti šta se dešava oko nas i kuda dalje idemo. Potpuna nezainteresiranost i za ono što je bilo prošle godine, i za ono što je sad, a u ogromnoj mjeri i ono što će biti sutra.

A ima li šta gore za jedno društvo od toga nego kada, u trenucima sveopćeg ludila, zavlada kolektivno beznađe, bez ikoga ko će nam moći dati preciznu dijagnozu kako možemo ozdraviti i kako nam može biti bolje.