Ukoliko bošnjačka strana uporno bude insistirala na odbijanju prijedloga o povratku otetih pozicija u Predsjedništvu BiH i Domu naroda Federacije BiH te onemogućavala da Hrvati, kao što je to već omogućeno Bošnjacima i Srbima, sami mogu birati svoje legitimne predstavnike, Klub utemeljitelja smatra kako se potrebno vratiti na političke pozicije koje smo kao konstitutivan i suveren narod 1994. godine unijeli u Federaciju BiH.
Ovo je poruka Kluba utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice BiH.
– Vašingtonski sporazum je imao izuzetan politički značaj za okončanje rata u Bosni i Hercegovini jer je omogućavao ne samo politički savez Bošnjaka i Hrvata nego i vojni savez kojim se Karadžićeva zločinačka tvorevina RS mogla dovesti na pregovore i uključiti u Federaciju BiH. Federacijom je likvidirana Herceg-Bosna a krajnji cilj je bio i likvidacija tadašnje strukture Republike Srpske koja se trebala utopiti u federaciju kantona – napisao je prof.dr. Ivo Komšić u jednom od svojih autorskih tekstova.
Preliminarni Vašingtonski sporazum 1. marta 1994. godine potpisali su, kako stoji na izvornom dokumentu – bosanskohercegovački premijer Haris Silajdžić, hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić i predstavnik bh. Hrvata Krešimir Zubak.
Konačni su sporazum 18. marta potpisali predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.
– Dva dana smo pregovarali. Haris Silajdžić je zagovarao građanski Bosnu i Hercegovinu, a ja i Krešimir Zubak smo zagovarali Bosnu i Hercegovinu kao državu suverenih naroda i svih ostalih u kojoj bi svi građani imali ista prava – izjavio je jedne prilike tadašnji ministar vanjskih poslova i potpisnik Sporazuma Mate Granić.
Sa aspekta međunarodnog prava, u to vrijeme jedino je Republika Bosna i Hercegovina bila međunarodno priznata sa svojom regularnom i legalnom državnom strukturom. Ustavni sud RBiH, a Armija RBiH i MUP RBiH su bile jedine legalne vojne i policijske formacije na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine.
S druge strane, djelovale su tri pobunjeničke vojske, vojska RS, HVO i vojska pod kontrolom Fikreta Abdića. I tzv. Herceg-Bosna i “Srpska republika BiH”, kao i Autonomna pokrajina Zapadna Bosna (AZP) bile su secesionistički projekti.
Ustavni sud BiH čiji je predsjednik tada bio Ismet Dautbašić, na sjednici odžanoj 8. oktobra 1992. godine donio je Odluku kojom se ukida Deklaracija o proglašenju “Republike Srpskog naroda u BiH” od 9. januara 1992. godine, Ustava “srpske republike BiH” od 28. februara 1992. godine i njegove promjene od 11. avgusta i 1. septembra 1992. godine.
Važnost ovog dokumenta je historijska, jer se radi o presudi Ustavnog suda BiH, države koja je u to vrijeme bila nezavisna i suverena država koju su priznale Ujedinjene nacije.
Ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku 22. maja 1992. godine zavihorila se zastava Republike Bosne i Hercegovine sa šest ljiljana. Tog dana naša zemlja postala je članica Ujedinjenih naroda.Evropska zajednica, preteča Evropske unije priznala je RBiH 6. aprila 1992. godine kao samostalnu i nezavisnu državu u njenim postojećim granicama.
Vašingtonskim sporazumom iz 1994. godine nije priznata tzv. Herceg-Bosna, iako se vrhuška HDZBiH u kontinuitetu ponavlja kako su oni ovu paradržavnu tvorevinu unijeli u sporazum koji je donio mir između Bošnjaka i Hrvata.
Od tri secesionistička pokreta, u Dejtonskom mirovnom sporazumu iz 1995. godine jedino je legaliziran entitet Republika Srpska.
S obzirom da su iz bh. entiteta Republika Srpska sve glasniji zahtjevi vraćanja na izvorni Dejtonski sporazum, sada Klub utemeljitelja HDZBiH traži vraćanje na Vašingtonski sporazum, onda i Bošnjaci imaju pravo tražiti da se vratimo na Republiku Bosnu i Hercegovinu.
U kontekstu vraćanja na prethodno stanje, treba podsjetiti i naglasiti da je Skupština Republike Bosne i Hercegovine usvojila Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava RBiH od 12. decembra 1995.
Član 1.
Republika Bosna i Hercegovina, ostvarujući svoja suverena prava, može svoje unutrašnje uređenje preoblikovati u skadu sa Ustavom Bosne i Hercegovine u okviru međunarodnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu.
Član 2.
Ako se međunarodni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i Ustav Bosne i Hercegovine ne budu provodili, Republika Bosna i Hercegovina može proglasiti nevažećim internacionalni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i nastaviti da djeluje kao internacionalno priznata, suverena nezavisna država u skladu sa Ustavom Republike Bosne i Hercegovine.
