Dodikova računica o 50 milijardi: Za jedan prodan stan u Sarajevu, Srbi kupovali dva, u Banjoj Luci i Beogradu

Općepoznato je u javnosti, da su nakon okončanja rata, te reintegracije pojedinih sarajevskih naselja, Srbi pod prijetnjama tadašnjeg paljanskog rukovodstva, prvenstveno osuđenih ratnih zločinaca Momčila Krajišnika i Radovana Karadžića, napuštali svoje stanove i kuće u Sarajevu odlazeći u nepoznato.

Ne ulazeći sada u neoborive fakte da je tokom opsade Sarajeva ubijeno oko 15.000 ljudi, 1.601 dijete, ranjene hiljade (među njima i Srbi), te da govoriti o stanovima i materijalnom, a ne o žrtvama i zločincima, je van svake pameti, ovog puta pozabavimo se samo onim što je Dodik potencirao. Novac!

Priču o 150.000 Srba koji su stanove prodali po niskim cijenama, aktuelizirao je prije nekoliko dana član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, u intervjuu za FACE TV.

– Mi smo napravili računicu – 150.000 Srba imalo je oko 50.000 stambenih i poslovnih jedinica. Ako je prosjek nekog stana ovdje od 70 kvadrata i nešto 100.000 KM, ostavili su oko 50 milijardi – naveo je Dodik.

Izostavio je naravno svjesno argumente i istinu, koja govori sasvim suprotno od onoga što on sada pokušava spinovati.

Iseljavanjem Srba iz Sarajeva se kontinuirano već četvrt stoljeća manipuliše. Odlazak se odvijao u nekoliko etapa. Uz to, valja podsjetiti i koliko su zapravo koštali stanovi u to vrijeme.

U proljeće 1992. godine, kada je pripreman napad na Sarajevo, SDS je izdao instrukciju da se “Srbi sklone nedjelju do dvije iz Sarajeva jer toliko će trajati borbe preuzimanja grada”. Mnogi su tada otišli, bukvalno ponijevši toliko stvari kao da će na odmor jer SDS se nije nadao da će četiri godine Sarajevo se braniti. Previše vremena je prošlo, tako da su mnogi od njih počeli život u drugim gradovima, ne samo u BiH, već i u Srbiji jer su se zaposlili, djeca krenula u školu itd.

Potom, tokom opsade grada, kada su Sarajevo napuštali svi koji su imali prilike. Odlazili su i Bošnjaci, i Hrvati i Srbi. Glavni grad u obruču su držali Miloševićevi i Karadžićevi sljedbenici, a sudbinu građana u opkoljenom gradu tada je dijelilo oko 40.000 Srba.

Najviše Srba iz sarajevskih naselja iselilo se krajem 1995. i početkom 1996. godine. Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma dijelovi Sarajeva i okolnih naselja naseljenih samo srpskim stanovništvom: Grbavica, Nedžarići, Ilidža, dio Dobrinje, Rajlovac, Vogošća, Nahorevo…, pripali su Federaciji BiH. Ostali su u “Alijinoj državi”, govorili su Karadžić i Krajišnik prijeteći im i vršeći pritisak na njih da pređu u entitet Republika Srpska.

– Mjesec nakon Dejtonskog nirovnog sporazuma bilo je predviđeno da se na ovim prostorima uspostavi administracija FBiH. Carl Bildt, tada visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH, za mjesec, a zatim ponovo nešto duže, produžio je ovaj rok, valjda nesvjesno. U tom periodu i u tim naseljima, na kraju, sve je bilo uništeno i spaljeno. Od masovnih paljevina gusti oblaci dima su bili iznad svakog naselja. Karadžićeva vojska i policija imale su dovoljno vremena da istjeraju i posljednjeg Srbina.

Šteta je tada učinjena u desecima milijardi dolara, premještanjem ili spaljivanjem svih tvornica i proizvodnih pogona, potpunim devastiranjem svih javnih i zdravstvenih ustanova, škola i stambenih objekata i odnošenjem zadnjeg oluka i izbijenog prozora. Otišlo je srpsko stanovništvo, mnogi uplakani, a najveći broj njih se skrasio u regionu Sarajevskog okruga pod administracijom RS-a, odnosno u Lukavici i na Palama. Ostali su produžili u Banju Luku, Bijeljinu, Bratunac…, a manji broj i prema Srbiji. Ako se danas sabere broj srpskog stanovništva u Lukavici, dijelu Dobrinje, na Palama i okolnim naseljima, vidi se da je to stanovništvo dobrim dijelom pomjereno iz grada u te dijelove sarajevske okoline – kazao je jedne prilike Ejup Ganić, član ratnog Predsjedništva RBiH.

Ganić je pojasnio i da su se nakon što je počela obnova razrušenog Sarajeva, u njega počeli vraćati Srbi.

– Četvrti val iseljavanja uslijedio je nakon što je po potpisivanju Mirovnog sporazuma počela rapidna obnova Sarajeva. Milijarde dolara pomoći od prijateljskih zemalja su uložene da ustaklimo grad, popravimo osnovnu infrastrukturu, sve stanove koju su granate sa brda razorile. Predratni stanovnici srpske nacionalnosti su se počeli vraćati, dosta stidljivo, po jedan ili dva člana porodice, preuzeli su ključeve stanova po prijeratnoj pripadnosti stanarskog prava. Nadali smo se naglom povećanju multietničnosti grada. U stanu se po tadašnjim zakonima moralo provesti pet godina prije nego što se stanarsko pravo pretvori u lično vlasništvo.

Nažalost, tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch donosi odluku, temeljenu navodno na zaštiti prava i pravednosti, da je stanarsko pravo jednako vlasništvu i tada su praktično svi “srpski stanovi” preko noći oglašeni na prodaju. Kupuju ih uglavnom Bošnjaci protjerani sa današnje teritorije BiH koju pokriva entitet RS-a, koji su se vratili iz inostranstva i nešto ušteđevine ili novac za kupovinu skupili, odnosno pozajmili. Bilo je tu i zamjena za ostavljene kuće u RS-u i drugih aranžmana. Cijene stanova zbog velikog broja bošnjačkih izbjeglica i povratnika su bile visoke za ono vrijeme. Za jedan prodan stan u Sarajevu, uvjetno rečeno, kupovala su se dva stana: jedan u Banjoj Luci, jedan u predgrađima Beograda. Ko bi odolio takvim prilikama ako tada u Sarajevu nije bilo posla na pomolu za bilo koga, a ne samo za Srbe koji se vraćaju. Sarajevo je tada trajno ostalo bez desetaka hiljada Srba koji su tu živjeli godinama – naveo je Ganić.

Faktor.ba